Na današnji dan, 19. ožujka 1906. godine, rođen je jedan od najvećih zločinaca svih vremena – Adolf Eichmann. Kao glavni organizator i izvršitelj genocida nad Židovima, smatra se odgovornim za smrt šest milijuna ljudi.
Nikada nije pokazao ni traga kajanja za svoje zločine, štoviše, na vlastitom suđenju držao se ravnodušno, kao da se sva ta pompa njega uopće ne tiče.
Ono što u ovoj priči najviše uznemiruje jest činjenica da se nije radilo ni o kakvom monstrumu iskeženih očnjaka, već o proćelavu, kržljavom službeniku s naočalama na nosu, koji je eliminaciji čitava jednog naroda pristupao kao knjigovođa svojim dosadnim brojkama.
Taj fenomen je, u knjizi Eichmann u Jeruzalemu, detaljno je analizirala filozofkinja Hannah Arendt, a sažeto ga objašnjava sam podnaslov djela – Banalnost zla. Eichmann, čovjek koji je gnjusne zločine izvršavao za pisaćim stolom, bio je upravo to – čovjek. Poprilično dosadan čovjek, štoviše.
Istinsko zlo, međutim, ne siju nikakvi demoni. Ono je ljudsko – isuviše ljudsko. Donosimo zanimljivosti o Hitlerovom imenjaku i, vjerovali ili ne, 'šulkolegi'!
Na svijet je došao 1906. u Solingenu, njemačkom gradu poznatom po izradi oštrica od nehrđajućeg čelika. Odrastao je u protestantskoj obitelji, kao najstarije od petero djece knjigovođe Adolfa Karla i kućanice Marije.
Nedugo nakon dječakova sedmog rođendana, obitelj seli u Linz, gdje Adolf stariji dobiva posao knjigovođe. U tome ljupkome austrijskom gradu na Dunavu, ne osobito ambiciozni dječak upisat će gimnaziju – istu onu koju je Adolf Hitler pohađao petnaestak godina ranije.
Lijen i neambiciozan, nije uspijevao svladati gimnazijsko gradivo, pa ga otac prebacuje u zanatsku školu za mehaničara. Ni ondje nije briljirao, no pokazao je talent za sklapanje korisnih poznanstava – počeo se intenzivno družiti sa školskim kolegom Ernstom Kaltenbrunnerom, koji će kasnije postati šef sigurnosne policije Sicherheitsdienst (SD) te Eichmannov nadređeni oficir.
Školovanje je napustio s tek navršenih petnaest godina, da bi se potom zaposlio u – rudniku! Sit tegobnog i slabo plaćenog rada, odlučuje iskoristiti pomno građene veze i poznanstva, te postaje trgovački putnik, no ni na ovom poslu nije briljirao. Uzgred rečeno, glavni proizvod koji je nudio bila su motorna ulja.
Kao dvadesetdevetogodišnjak, uplovio je u bračnu luku s lijepom djevojkom po imenu Veronikm Leibl, koja mu rađa četiri sina: Klausa, Horsta Adolfa, Dietera Helmuta i Ricarda Francisca. Potonje ime ne zvuči vam njemački? Nikakvo čudo – najmlađe dijete dobio je tek 1955. godine u Buenos Airesu, gdje se skrivao pred kaznenim progonom.
S brojem iskaznice 45326, članom zloglasnog Schutzstaffela (SS-a) postaje u travnju 1932. godine. U toj terorističko-policijskoj organizaciji, predvođenoj Heinrichom Himmlerom, napredovao je do čina Obersturmbannführera, što je bi odgovaralo činu potpukovnika u Wehrmachtu.
Pravu moć okusio je 1940. godine, kad je postavljen na čelo 'Referata IV. B4', SS-ovog odjela za židovska pitanja. Godinu i pol kasnije, postaje glavnim arhitektom holokausta – biva zadužen za osnivanje geta, protjerivanje Židova iz Njemačke i okupiranih područja, oduzimanje njihove imovine te transport nesretnih ljudi u koncentracijske logore.
Pored Židova, u smrt je – a da ne bi ni trepnuo – slao Rome, Slavene, bogalje i homoseksualce.
Po završetku Drugoga svjetskog rata, krio se u Njemačkoj pod lažnim identitetima – Otto Eckmann i Otto Heninger samo su neki od njegovih aliasa. Najveći dio tog vremena, radio je kao šumar u selu Aletnsalzkoch.
Godine 1950. tzv. 'štakorskim kanalima' preko Italije je pobjegao u Argentinu. Pod imenom Riccardo Klement, dobiva izbjeglički pasoš Crvenog križa i posao uzgajivača zečeva, a nakon određenog vremena pridružuje mu se i obitelj.
Ubrzo se zapošljava u tvrtki Daimler Benz u mjestu González Catán, predgrađu Buenos Airesa, gdje živi skromno i povučeno.
Toplog i sunčanog dana 11. svibnja 1960. godine, agenti izraelske obavještajne službe Mossad dočekali su bivšeg nacista kad se vraćao kući s posla. Kad je Eichmann sišao s autobusa, dvojica kršnih Izraelaca oborili su ga na zemlju. Neko vrijeme su ga skrivali u sigurnoj kući, da bi ga potom drogirali, prerušili u uniformu stjuarda te prokrijumčarili u Izrael.
Suđenje Eichmannu počelo je 1961. godine u Jeruzalemu te vrlo brzo postalo međunarodna senzacija. Temelj za optužnicu sastavljen je na osnovu 1.500 dokumenata i saslušanja stotinu svjedoka, od kojih su devedesetero bili bivši zatočenici koncentracijskih logora.
Obranu je preuzeo njemački odvjetnik Robert Servatius, budući da niti jedan izraelski odvjetnik nije htio zastupati organizatora holokausta. Ovaj je pokušao dokazati da je Eichmann samo izvršavao naređenja, što mu je, uostalom, kao vojniku i bilo obaveza.
Za neobranjivo nije bilo dovoljno lukave obrane – Eichmann, koji je suđenje proveo u kabini od neprobojnog stakla – zaštiti od potencijalnih bijesnih ispada rodbine žrtava – proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na smrt.
On, koji je o sebi govorio kao o "točku u velikom mehanizmu", 1962. je obješen u zatvoru u Ramli, desetak kilometara od Tel Aviva.
Navodno je odbio posljednji obrok, a umjesto toga uzeo je bocu vina. Odbio je i nošenje crnog prekrivala za glavu. (Izvor: Povijest.hr)
