U Fužinama, iznad Rijeke, u Gorskom Kotaru, 1828. godine rođen je Franjo Rački. Djelovao je kao povjesničar, političar, pisac, svećenik i kulturni djelatnik, jedan od pionira hrvatskog narodnog preporoda. Otvorio je put u istraživanje hrvatskog srednjovjekovlja, postavio temelje istraživanja Crkve bosanske, jedan je od osnivača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a čak je probao i popularizirati nove nazive za kemijske elemente.
Franjo je svoje primarno i sekundarno obrazovanje završio u Senju i Varaždinu, a doktorat iz teologije obranio na bečkom sveučilištu. Zaposlio se kao učitelj u Senju. Nakon poslovnih obaveza, slobodno vrijeme provodio bi čitajući stare spise kako bi organizirao postojeću povijesnu građu i iskoristio ju u vremenu stasanja hrvatskog nacionalizma.
Prvo se bavio dokumentima napisanim na glagoljici, poglavito Bašćanskom pločom, te pisao o hrvatskom srednjovjekovlju. Cilj mu je bio dokazati hrvatski suverenitet i posebnost unutar zemalja pod krunom sv. Stjepana kako bi se Hrvatska oduprla mađarizaciji.
Otišao je u Zavod sv. Jeronima u Rimu, gdje se nalazio bogati fond starih spisa o južnoslavenskim poganskim skupinama.
U idućih petnaest godina Rački je završio djelo pod nazivom Bogomili i Patareni, gdje je opisao nastanak i razvoj Crkve bosanske. Njegovi radovi na ovu temu ostali su relevantni idućih sto godina.
Kad nije čitao stare poganske spise, bavio se izvorima iz hrvatskog srednjeg vijeka. Njegovo najvažnije djelo, Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia, vrlo je važna zbirka za hrvatsku povijest i danas.
Franjo Rački bio je jedan od ključnih zagovaratelja osnivanja Jugoslavenske akademije za znanost i umjetnost. Od 1866. postaje prvi predsjednik te institucije.
Franjo Rački jedno je od najvažnijih imena u povijesti Hrvatske 19. stoljeća. Kao povjesničar, političar i pisac obilježio je cijelu drugu polovicu 19. stoljeća. Umro je 1894. godine, u 67. godini života.
