Godišnjica smrti velikog bana i vojskovođe koji je rado pozivao u boj

Hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski (Nikola Zrinski Sigetski) poginuo je na današnji dan prije 455 godina, 7. rujna 1566. pred kraj bitke protiv osmanlija za Siget.

Bio je sin Nikole III. i Jelene Karlović (sestra hrvatskoga bana Ivana Karlovića), a rođen je 1508. godine u Zrinu. Ženio se dva puta, prvi put Katarinom Frankapan (umrla 1561), a drugi put Evom von Rosenberg.

Godine 1529. sudjelovao je u obrani Beča, 1539. dao pogubiti carskoga generala Ivana Kacijanera (njem. Hans ili Johann Katzianer), svojega prijašnjeg saveznika, koji se odmetnuo od Habsburgovaca i za kojim je bila raspisana tjeralica, a 1542. spasio je postrojbe Ferdinanda I. u bitki kraj Pešte (tada pod osmanskom vlašću) te time stekao kraljevo povjerenje.

Godine 1541., na temelju darovnica Ferdinanda I. Habsburškoga, zajedno je s bratom Ivanom preuzeo posjede Vranskoga priorata, a nakon bratove smrti (1541) postao je jedinim nasljednikom svih imanja Zrinskih.

Zbog strožeg odnosa prema kmetovima drugih plemića, kao i prema sitnomu plemstvu, na njega se 1544. tužio Zagrebački kaptol, a poslije se sukobio s turopoljskim plemstvom.

Oženivši se Katarinom Frankapan (1543) sklopio je baštinski ugovor s ozaljskom granom Frankapana te 1550. postao vlasnikom Ozlja i dijela primorskih gradova. Od njih se posebice snažno razvila luka Bakar, koja se specijalizirala za vanjsku trgovinu.

Od 1542. do konca 1556. obnašao je čast hrvatskoga bana. U vrijem banovanja često je boravio u Gvozdanskom, gdje je imao rudnike srebra i kovnicu novca, kao i u ostalim svojim utvrdama u Pounju i Pokuplju.

Nakon 1546., kada je u ime duga za sredstva uložena u obranu zemlje stekao Međimurje, važan posjed podalje od ratnih zbivanja, živio je uglavnom u Čakovcu, gdje je dozidao i preuredio postojeći dvorac.

Godine 1554., u doba primirja, pozvao je na dvoboj bosanskoga pašu Muhameda i uzalud ga čekao u Đurđevcu. Kada su Osmanlije 1556. prvi put opsjedali Siget, koji je branio M. H. Stančić, Zrinski je napao Bobovišće (Babócsa) i onemogućio pad Sigeta pod osmansku vlast.

Na temelju sačuvanih izvora ne može se pouzdano tvrditi je li prihvatio protestantizam, no vjerojatnije je da mu se nije ozbiljno priklonio, iako ga je možda simpatizirao.

Početkom 1557. stekao je nasljedni naslov kraljevskoga tavernika i postao time jedan od petnaest najutjecajnijih osoba u Kraljevstvu krune sv. Stjepana. Obnašao je dužnosti kapetana Sigeta (1561–66) i zapovjednika (glavnoga kapetana) Prekodunavske granice (1563–66), koja je obuhvaćala područje od Drave do Dunava.

Poginuo je, braneći s oko 2500 vojnika (pretežito Hrvata) utvrdu Siget, jedno od strateški najznačajnijih uporišta za obranu Kraljevstva te najkraćega puta prema Budimu i Beču, koju je 1566. opsjedala velika osmanska vojska Sulejmana II. Kanunija.

Prije samoga pada utvrde u osmanske ruke, hrabro je 7. rujna 1566. provalio iz nje s preostalim dijelom svoje vojske te zajedno s njom poginuo u boju.