Na današnji dan prije jednog stoljeća, 6. ožujka 1926. u poljskom gradu Suwałki rođen je znameniti filmski redatelj, scenarist i producent Andrzej Wajda.
Wajda je osvojio Zlatnu palmu za film Čovjek od željeza (1981.), a 2000. godine Wajda je bio dobitnik Oscara za životno djelo.
Andrzej Witold Wajda imao je sretno djetinjstvo sve do početka Drugog svjetskog rata i njemačke i sovjetske invazije na Poljsku. Majka mu je bila učiteljica, a otac kapetan u poljskoj vojsci. Godine 1940. Sovjeti su mu ubili oca u masakru u Katynskoj šumi.
Andrzej je preživio rat s majkom i bratom, a od 1942. do kraja rata bio je član poljskog pokreta otpora. Preselio se u Krakow 1946. godine i tamo studirao slikarstvo na akademiji primijenjenih umjetnosti. Od 1950. do 1954. u Lódźu je studirao filmsku režiju i u to vrijeme snima nekoliko kratkih filmova.
Nakon što je asistirao Aleksanderu Fordu u filmu Petorica iz ulice Barske (1954.), iste godine snima cjelovečernji prvijenac Pokoljenje (Pokolenie). Riječ je o ratnoj drami koja s njegovim idućim filmovima Kanal (Kanal, 1956.) i Pepeo i dijamant (Popiól i diament, 1958.) čini trilogiju o životu u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata.
Kanal mu donosi specijalnu nagradu žirija u Cannesu (dijeljeno sa Sedmim pečatom Ingmara Bergmana), a Pepeo i dijamant FIPRESCI nagradu u Veneciji. Godine 1959. snima prvi film u boji Lotna. Tijekom šezdesetih slijede crno-bijela romantična drama Nevini čarobnjaci (Niewinni czarodzieje, 1960), ratna drama Samson (1961.) i Sibirska ledi Magbet (1962.) koju snima u jugoslavenskoj produkciji.
U Poljskoj snima ratnu dramu Pepeo (Popioły, 1965), a u Beogradu englesko-jugoslavensku koprodukciju, povijesnu dramu Gates to Paradise (1968.). U Poljskoj ponovno snima osobnu dramu Sve je na prodaju (Wszystko na sprzedaź, 1968.) posvećenu sjećanju na nenadano preminula filmskog glumca Zbigniewa Cybulskog.
Šezdesete završava romantičnom komedijom Lov na mušice (Polowanie na muchy, 1969.). Ratnoj tematici se vraća dramom Pejzaž poslije bitke (Krajobraz po bitwie, 1970.).
S glavnim glumcem Danielom Olbrychskim surađuje i u drami Brezova šuma (Brzezina, 1970.) te u veoma uspješnoj povijesnoj drami Obećana zemlja (Ziemia obiecana, 1975.) za koju je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, a primio je Zlatnog lava na poljskom filmskom festivalu (dijeljeno s Noce i dnie Jerzya Antczaka).
Osim kao filmski redatelj, Wajda je jednako uspješan i u kazalištu tako da su neki njegovi filmovi nastali kao ekranizacije predstava: Svadba (Wesele, 1973.), Gospođice iz Wilka (Panny z Wilka, 1979.) i ranije spomenuta Obećana zemlja.
Iz sedamdesetih ističe se i drama Bez narkoze (Bez znieczulenia, 1978.) koja mu donosi nagradu ekumenskog žirija u Cannesu 1979. godine te drama Čovjek od mramora (Czlowiek z marmuru, 1976.) koja je osvojila još jednu FIPRESCI nagradu u Cannesu 1978. te nagradu kritičara na poljskom filmskom festivalu 1977. godine.
Iste likove filma prati u nastavku Čovjek od željeza (Czlowiek z żelaza, 1981.) koji je Wajdi donio Zlatnu palmu i nagradu ekumenskog žirija u Cannesu. Film je bio nominiran i za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, no tadašnje komunističke vlasti povukle su ga iz konkurencije.
Tema filma bila je borba za radnička prava, a manju ulogu u filmu je ostvario Lech Wałęsa, predsjednik sindikata Solidarnost koji se s vremenom pretvorio u pokret protiv tada vladajućeg komunističkog režima. Wajda koji je u svojim filmovima alegorički kritizirao komunizam, 1981. godine se priključio pokretu Solidarnosti i ostaje učlanjen do 1989. godine.
Na filmskom festivalu u Berlinu 1996. primio je Srebrnog medvjeda za doprinos kinematografskoj umjetnosti, u Veneciji je 1998. primio Zlatnog lava za ukupnu karijeru, a 2000. je nagrađen počasnim Oscarom za životno djelo. Iako su se sedamdesete pokazale njegovim najproduktivnijim desetljećem, ostao je nemalo aktivan do samoga kraja života.
Preminuo je u Varšavi 9. listopda 2016. godine.
