Nikome se ne žuri. Tužiteljstvo u Tuzli najavilo je da će formirati tim kako bi utvrdio zašto je došlo do požara u Domu penzionera. Bunt kojim se tražilo da padnu odgovorne glave nema ništa protiv da sve potraje.
Naš rat bio je igra. Pokazuje to slučaj ubojica iz zabave koji su dolazili nad Sarajevo i birali mete. Dok su ljudi bježali po sarajevskim ulicama, netko je praznio svoj bolesni um, netko brojao novac a netko bježao od smrti. I danas bježimo. Od sebe.
A koliko smo daleko pobjegli govori i slučaj kraj Velike Kladuše. Otac je nakon sudara želio pokazati silu, ali je naišao netko jači, a onda je maloljetni sin sjeo u automobil i krenuo gaziti ljude oko mjesta nesreće. Daleko smo dogurali.
Čudimo se kako nas je opisala američka CIA i nije nam jasno kako mi ne vidimo što oni vide. Nitko se ne pita zašto nas nije briga.
Daleko smo dogurali. HDZ BiH i SDA, veliki neprijatelji na jeziku, ponovno sjedaju za stol.
S pregovaračem se igramo skrivača. Nitko pojma nema kako treba izabrati osobu koja će domaćim vlastima prenositi europske uvjete u pregovorima i koja će braniti interese naše zemlje da nešto svoje ostavimo i unesemo u Europsku uniju. Možda bi to nešto najbolje bilo da bude ništa.
Sapunica s Miloradom Dodikom dobiva nastavak. Traži se da se odsankcionirani predsjednik republičkosrpskog svemira kazni zbog mržnje u njegovim govorima.
Pratit ćemo kampanju pa vidjeti tko još mrzi i tko još kažnjava.
Za to vrijeme Narodna Skupština Republike Srpske, s čije se govornice za vrijeme Dodikovih monologa obećavalo sve i svašta, prerasta u pozornicu za likove kojih bi se birači trebali sramiti. No, neki se ponose.
Cirkus s proračunom u Predsjedništvu, u kojem se šepure neostvareni likovi, završava se usvajanjem i pojašnjenjem kako je netko tamo spašavao državu. Što je godina bez proračuna prošla, to nikoga ne zanima.
Razgovor ugodni ne znači koalicija, kaže Čović za susret s Izetbegovićem. Izetbegović kaže da se koalicija podrazumijeva. Nisu ni počeli novu rundu vladanja, a već se ne slažu. Znamo što nas čeka.
Novinar Avdo Avdić vraćen je s hrvatske granice. Netko zna što mi ne znamo i što nećemo pročitati i vidjeti na ekranima.
Dok se traže nova zaduženja za izgradnju Koridora Vc, na gradilištima se pronalaze robovi. Nitko još nije odgovarao za radnike bez papira kraj Stoca. Neće ni za ove.
Republika Srpska neće priznati pregovarača s Europskom unijom. Čeka nas zanimljivo putovanje.
Nižu se slučajevi zlostavljanja i seksualnog zlostavljanja djece u Hercegovini. Šuti se i gleda da nedjeljom budu svi na okupu i što bliže prvim redovima.
Nitko ne sluša – ili ne čuje od busanja u prsa domoljubljem – da Hercegovini prijeti nekoliko projekata. Nestat će izvori, rijeke, ljepote i blaga zbog pohlepe onih koji ulažu i gladnih džepova onih koji odobravaju. Naše sutra i naša djeca, ne postoje. Njihovo sutra i njihova djeca imaju svoje sutra.
Izborno povjerenstvo kažnjava stranke. Udaraju krivce po džepovima i krug se zatvara. Ono što damo strankama, one prožvaču kroz bezidejne programe i međusobne ratove pune ideja, a onda se novac vrati u državnu blagajnu za neke nove loše ideje.
Još ne znamo što ćemo s pregovaračem. Ne znamo ni što ćemo pregovarati.
Amerika je svoje ispregovarala. Plinska interkonekcija je prioritet. Mislili smo da smo važniji i skuplji.
Prvi federalni policajac ne može raditi svoj posao jer mu je to zabranila policija. Formira se i predmet protiv prvog čovjeka tužiteljstva. Institucije rade svoj posao. Oni u institucijama rade svoje poslove.
Priča o pregovaraču nastavlja se. Nitko ne odustaje od svoje ideje tko treba biti pregovarač i tko ga treba birati. Najbolje da odustanemo od europskog puta. Ionako ova država nikada nije naučila hodati. Još uvijek je u pelenama i još uvijek puže.
Dragan Čović kaže da treći entitet, koji je opet digao frku i bacio sve gladi i sve druge nesklade u treći plan, nije realan.
Dom naroda ne može sazvati sjednicu, pregovarač se ne može ispregovarati, policije hvataju same sebe u kriminalima, političari se okreću jedan drugome kao istrošene ljubavnice, svako izvješće izvana govori na kakvom smo dnu, a mi ne silazimo s ponosnih nebesa. Eto, to je realno.
Mostarski krug se nastavlja vrtjeti. Nakon sjednice Gradskog vijeća opet je jasno kako je priča o jednom gradu i dalje paravan za borbu za upravljanjem teritorijem i proračunom. Postoje li ruke za rješenja koja će unaprijediti grad, nikoga nije briga.
Ako već nema dogovora tko će upravljati događajima na Starom mostu, što se u prijevodu čita kao ''bojanje'' mosta u odabrane boje, nema interesa ni za djecu koja pune usta svima koji govore o nekakvim budućnostima.
Sudeći po glasovima za izvješća o radu osnovnih škola, u školama nema nasilja, bogati su opremom, mokri čvorovi su čisti i suhi, dijele se djeci obroci a svi su zadovoljni štivom i pristupom znanju. Iz klupa će izaći gori vijećnici nego ovi koji su sad u klupama.
Bitno je znanje.
Mediji, kad neće pravosuđe, analiziraju što smo naučili iz požara u tuzlanskom staračkom domu. Najbolje da se svi spalimo pa da nešto naučimo.
Mostar je potreslo stravično ubojstvo.
Životi su nam sve bliže scenarijima loših filmova. Nasilje je na svakom koraku, samo što ga zasjeni politika. Ubojstva se događaju svako malo, a mi ih zasjenimo političkim šaketanjima.
Prevare su sastavni dio života, a mi ih bacamo u sjenu vječitih prevarama u stolicama vlasti.
Djeca se zlostavljaju i seksualno iskorištavaju a mi zatvaramo oči i mislimo da će proći i da to nije svijet u kojem jesmo.
A mi, očito je, u svom svijetu nismo.
