Hitno, da hitnije ne može, na hitnoj sjednici s 11 mjeseci zakašnjenja, aparat za trošenje novca zvani država, dobila je u parlamentu za ruke proračun. Proši su mjeseci nadmudrivanja, političarenja, ispraznih priča u kojima nije bilo niti jednog ozbiljnog slova o projektima koji će unaprijediti život u ovom kavezu, a onda se parlamentarno nebo smilovalo i država je dobila proračun za ovu godinu. Kako je i što trošila u 11 mjeseci bez proračuna, nikada nećemo saznati.
Detalji nakon mostarskog ubojstva otkrivaju tromost sustava i nebrigu. Ubojica je mjesecima čekao ročište na kojem bi mu se sudilo zbog zlostavljanja djevojke. Dok se pravosuđe bavilo prometnim prekršajima da bi nabilo sebi bodove kojima će pravdati svoj rad, u ubojici je raslo zlo koje se moglo spriječiti. Neće se nitko zbog toga počešati po glavi. Oni koji trebaju činiti ovo društvo boljim, su gori.
Još dvije osobe preminule su od posljedica požara u tuzlanskom staračkom domu nad kojim još isparavaju upitnici. Osim što se čekaju nove smrti, ništa se ne radi po pitanju krivca za vatru koja je odnijela živote staraca koji su nam prepustili brigu o životima.
A kakve si živote želimo najbolje govore komentari na ubojstvo u Mostaru. Filozofi i heroji za tipkovnicama opravdavaju ubojstvo jer misle da je žena zaslužila primiti metak muškarčeva bijesa. Plitki teolozi u mraku svojih soba pišu kako je zaslužila jer vjera kaže da se žena mora pokoriti. I pokriti.
U Mostaru se prosvjeduje zbog ubojstva. Građani su se zaustavljali pred institucijama. Sud, koji snosi najveću krivnju što je prijavljeno nasilje nad bivšom djevojkom ostalo nekažnjeno, nije im bio snoge.
Milorad Dodik, kojem je presuda zabranila političko djelovanje, djeluje politički i sipa epitete po muslimanima. Predsjednik života u Republici Srpskoj manje je govorio kad mu djelovanje nije bilo zabranjeno.
Predsjednik života u Srbiji, Aleksandar Vučić, prijavljen je zbog Sarajevo safarija. Vučić će se pravdati kako mu namještaju da je zločinac pa će reći da je na snimci iznad Sarajeva, u društvu mršavog Vojislava Šešelja, držao stativ od kamere. Ranije se od istih optužbi branio da je držao kišobran. Vidjet ćemo što će mu sljedeće biti u rukama.
Život u BiH je osrednji. Kažu to mladi u jednom istraživanju i navode kako je najveća prepreka za normalan život nedostatak prilika te da se ova država loše vodi. Slušaju li roditelji svoju djecu ili su im važnije vođe koje uporno zaokružuju?
Nema rotacija, nema uhićenja, nema ozbiljnog obraćanja javnosti. Snimka na kojoj SNSD-ov dužnosnik, predsjednik banjalučkog ogranka te stranke i direktor kliničkog centra, Vlado Đajić, pred sobom ima vrećicu bijele praškaste tvari, pretvorena je u zabavu za šire mase i političke lekcije u borbi za drugog čovjeka Republike Srpske. Zna se tko je prvi.
U nekom normalnom svijetu – koliko se samo to puta napisalo na ovim stranicama – netko bi ozbiljno odgovarao za mlaćenje vrećicom s drogom. Kod nas se za to dobije pljesak. Dovoljno je samo bilo podignuti tri prsta i društvo bi se nadrogiralo ponosom.
Primjer da je pravosuđe najbrže kad žuri oko 10 sati na doručak je i slučaj krijumčara ljudi koji je uhvaćen kod Gruda. I to dva puta u tri dana. I to samo nekoliko dana nakon što je uhićen nakon pljačke u Širokom Brijegu. Čovjek je uporan u kriminalu, policija uporna u hvatanju, a pravosuđe uporno u preživanju doručka.
Vijest koja nije izazvala izlaske građana na ulice, slavlja i radosti – Europa će usvojiti našu reformsku agendu i odlučila nam je još više odškrinuti vrata za članstvo. Zakoni će se mijenjati po europski, na papiru ćemo se približavati Uniji i pomalo ćemo se kuhati u europskoj vrućoj vodi da jednog dana isplivamo na površinu kao članica Unije. Papir u zemlji, u kojoj građani trpe, trpi svašta pa i europske zakone.
Prošao je hitni proračun i Dom naroda u kojem je onda nastavljen cirkus u kojem se dokazuje tko više poštuje ovu zemlju i tko je od onih koji sjede ukrug veći patriota, domoljub, poštovatelj poslovnika i prekidač sjednica.
Ostalo je 40 dana da se troši proračun.
Dobili smo potvrdu da nas se ništa ne pita, da ne znamo upravljati sami sa sobom, da su proglašene političke pobjede pamfleti za one koji ne shvaćaju i da smo obična kolonija koja će prepustiti drugima da polože cijeni u našu zemlju, kroz nju puste svoj plin i sve to masno naplate.
Južna plinska interkonekcija, sapunica s nemaštovitim scenaristima, dobila je zadnju epizodu u kojoj je odjeknula šamarčina. Neće domaće mlitave snage raditi ništa nego će gledati kako američke kompanije kopaju svoj profit u našoj zemlji koja je još jednom šaptom pala i postala još jednom kolonija.
Od šaputanja po hodnicima parlamenta i uredima veleposlanstva, preko priča o nacionalnim plinskim interesima, do šamarčine upravljačima naših resursa. Od svega ćemo dobiti samo mogućnost da se naša mjestašca spoje na plin. Prije toga, trebala bi se spojiti na kanalizaciju.
Svi proglašavaju pobjedu. Premijer Federacije govori kako je ovo vitalni američki interes. Našeg interesa nema. Prvi u Hrvata, guta knedlu, priznaje da je bio nadomak sankcija, ne priznaje poraz i govori kako je ovo veliki uspjeh jer ćemo se plinificirati. Valjda prije nego isparimo iz ove zemlje.
Državna televizija, koju ne financira država, prokišnjava. Tako šupljoj državi Europska unija odobrila je Reformsku agendu, a ministar vanjskih poslova se nada da će Europa prihvatiti pregovarača koji je odabran u Zastupničkom domu. Druga strana se nada da će odabrati onoga kojeg predloži Predsjedništvo, a treća da s Europom treba pregovarati onaj koga odabere Vijeće ministara.
Morat ćemo pregovarati o pregovaraču.
Dok se Mostar diči odličnim fotografijama s izložbe Foto kluba – to ne znači da je itko tko brine o kulturi grada bio na izložbi – za to vrijeme na ulicama je prava slika grada. Ratuju komunalna poduzeća i smeće se opet gomila na ulicama. Mostaru zbilja treba jedna velika metla.
Država broji. Prošlo je 30 godina od sporazuma kojim su prestala ubijanja u ime rata a nastavila mrcvarenja poluživih, nepopisanih ljudi političkim pucačinama.
Dayton, najspominjanija riječ u BiH, još je uvijek tema o kojoj nitko nema isti stav i koju svi slave jer smo se prestali ubijati zbog potpisa. Inače nikada ne bismo prestali.
Čekat ćemo novu priliku pa onda opet slaviti potpise na koje su nas natjerali.
Umrla je još jedna žrtva tuzlanskog požara. Najveći doseg društva je da se neće slaviti Nova godina zbog tragedije. Tragedija je što istraga ništa ne pokazuje.
Crkva u Sarajevu dobila je poruku na fasadi. Da je negdje drugo, da je nešto drugo na vrhu tornja, da je nekom krivo, bilo bi galame…
Snijeg je prekrio sav jad ove zemlje. Vijest o pahuljama pobrisala je sve druge vijesti. Raduju se glasači i punjači proračuna kao mala djeca.
I Republici Srpskoj se šuti.
Uz mal odziv i uz malu razliku SNSD je dobio predsjednika Republike Srpske. Sad će, kako to reče pjevač i govornik Milorad Dodik, taj entitet imati dva predsjednika. Zabranu političkog djelovanja možemo okačiti mačku o rep kao što su okačene i sankcije i galama iz Sarajeva oko pobjede nad Dodikom.
Razlika između Siniše Karana i Branka Blanuše je dovoljno velika za pobjedu ali i dovoljno mala da se SNSD ozbiljno zabrine je li vučićevski model vladavine dosadio izbornom stadu.
Čeka nas sada priča o narodu koji prepoznaje i o krađama na izborima. Sve što smo već čuli.
