Sučim da nam pritite dogodine?

Prvo, dabogda vam petarde ne dale spavati niti jednu noć, tko god je kupio djetetu ili sam zapalio. Sinoć sam dva sata lovio vlastitog psa zbog petardi, do te mjere da u rani jutarnji sat pišem ovotjedno promišljanje za vaš omiljeni Internetski Magazin. I ne mogu se oteti dojmu da neke stvari žurno treba mijenjati u svakoj našoj lokalnoj zajednici, pa eto, vi koji se planirate uključiti u političku bitku, vodite zabilješke, jer o tome ćemo u posljednjem ovogodišnjem promišljanju.

Ultimativni boss

Najprije, poraditi na sigurnosti građana. Pri tome ću upotrijebiti primjer korisnika proračuna Hercegovačko-neretvanske županije koje su u pravednoj borbi za život usklađen s troškovima kakvi su trenutno na snazi, je li, upravo su ih policajci izdignuli.

Naime, sindikat onih koji bi se trebali brinuti za dobrobit nas građana plaši se šačice stranačkih vlastodržaca, i kako se onda oni misle brinuti za moju dobrobit ako me stvarno netko ozbiljno moćan napadne, tipa kakav siledžija lokalni ili kakav mišićavi dasa i kakav ludak naoružani. Ako se oni plaše nekolicine djedica sa stranačkom iskaznicom, onda ne trebaju ni biti u policiji.

Ali znam, ako te je stranka dovela na to mjesto, onda ti smatraš da si stranci odgovoran. To se prvo treba promijeniti. Ako te je stranka postavila na neko mjesto, nisi ti stranci ništa dužan. Pa nisu ti dali plaću, a ti da ležiš, ti ćeš itekako zaslužiti svoju plaću. Dakle, treba prvo prestati robovati tim nekakvim odnosima, on je meni dao posao. Nije ti ga dao, nego si ti njemu trebao. Logično, nemaš više nikakve odgovornosti prema stranačkom bossu, to je samo jedan level u igrici života.

GraDŽanska infrastruktura

Dalje, moramo poraditi na standardu življenja. To podrazumijeva da ti iz česme gradske vodovodne mreže ne teče žuta voda kao što često u nas biva, da ti kupatilo ne smrdi na kanalizaciju za svakog juga, da ti ne crkaju uređaji poput led sijalica svaki put kad pada kiša, da ti telefon i Internet i televizija ne pucaju svaki put kad puše vjetar jači od onog na kojem se veš suši.

Poraditi, dakle, na osnovnoj infrastrukturi. Mi koji plaćamo porez, zaslužujemo da naš porez osigura minimum uvjeta za normalno funkcioniranje osnovnih urbanih usluga, koje itekako skupo plaćamo.

U te usluge uključujem i neke infrastrukturne projekte koje su sami vlastodršci poželjeli i zamislili – primjerice, javni prijevoz ili gradski parking. Nevjerojatno je da parkiranje u gradu postaje itekako visok porezni izdatak za većinu građana urbanih sredina, a da se ti isti novci ne vraćaju u asfaltiranje gradskih ulica, koje sliče na najpoznatije švicarske i talijanske sireve, jeste, one s rupama i one što se mrve.

Što se javnog prijevoza tiče, sudionici na lokalnim izborima moraju razumjeti da je prijevoz osnovno ljudsko pravo svih radnika, da je prijevoz sastavni dio ženskih prava jer tek svaka četvrta žena vozi automobil, da te iste usluge ne smiju biti obustavljene kada nema nastave, primjerice, kad su školski praznici ili vikendom. Znate, veliki broj zaposlenih i vikendom radi, veliki broj zaposlenih radi i kad ne radi škola. A ne mogu svi priuštiti automobil.

Pravna država

O pravnoj državi se govori na najvišoj razini, ali zaboravljate da pravna država počinje na lokalnoj razini, od općinskih i županijskih sudova. Tako se primjerice posljednjih dana priča o sudskom procesu koji se na Širokom Brijegu vodi protiv novinske kuće Centar za istraživačko novinarstvo (CIN). Naime, Općinski sud na Širokom Brijegu donio je odluku da CIN mora isplatiti tvrtki Lager iz Posušja odštetu zbog klevete. U presudi Radmile Mandić ne bi bilo ništa sporno da je CIN ikada pisao o posuškom Lageru, međutim, kako se ono kod nas kaže, ni luk jeli ni lukom smrdjeli.

Sramotno je da sutkinja nije čak ni otvorila Google pa provjerila navode, sporni tekst je objavljen na portalu Žurnal i CIN s njim nema nikakve veze, nije ih čak niti citirao, prenosio njihovo pisanje ili se na bilo kakav način upleo u sporni slučaj.

No opet, u zemlji u kojoj zavlada strah unutar Stranke demokratske akcije zbog privođenja Osmice i Debevca, u zemlji u kojoj se zabrani ulazak njemačkom 'turisti' na područje Republike Srpske, a da sporni turist slika selfije po entitetu, kako onda možete očekivati da u tako trulom sustavu neka tamo općinska sutkinja otvara Google i provjerava koji portal piše protiv koga. Sjećam se da je i Bljesak u nekoliko navrata bio pozivan na sud zbog pisanja drugih portala. Jer tko će u 2023. godini otvoriti Google?! O koju je to – pa nije se pravni fakultet zato završavao.

Kada medijske kuće bivaju izvrgnute tako bezočnom ponišavanju, čemu da se nada obični građanin, koji iza sebe nema moć javnosti?! To se žurno mora mijenjati.

O najslabijima

I na kraju, ono što je još žurno za riješiti je odnos prema najslabijima u zajednici. Bilo da se radi o djeci, bilo da se radi o starima, bilo da se radi o osobama koje imaju određene posebne potrebe, lokalna razina je mjesto gdje svi ti ljudi ostvaruju svoja prava.

Neku bakicu sa skromnim primanjima i u trošnoj kućici ne zanimaju entitetska glasovanja, imenovanje u Dom Naroda ili izbor članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Bome ni nju ni male školarce ne zanimaju ni Statut grada Mostara ili uređenje Grada Sarajeva ili Banjaluke. Bakicu zanima kako da se ne razboli do sljedeće mirovine, dječicu zanima kako da im je škola manje dosadna, da ima nešto slatko i da se mogu igrati, ljude s posebnim potrebama zanima da mogu kolicima otići ovdje ili ondje, da doprinesu obiteljskom proračunu iako imaju kromosom viška ili da ih jednostavno ne osuđuju na poslu iako lako padnu u depresiju.

To su, dakle, pitanja koja trebaju imati prioritet kod raspodjele općinskog proračuna. Ja pritom nemam ništa protiv sportskih i kulturno-umjetničkih društava, protiv religijskih zajednica, ali njima se novci mogu raspoređivati tek kada su ispunjena sva ova pitanja naših sugrađana sa stvarnim potrebama.

A zašto je to tako? Niti jedan naš sugrađanin nije napustio Bosnu i Hercegovinu zato što nije mogao plesati u lokalnom KUD-u. Niti jedan nije otišao jer se loše loptalo u lokalnom nogometnom klubu. Niti jedan sigurno nije otišao jer je u lokalnoj džamiji ili crkvi loše grijanje.

Ali su mnogi otišli jer su gladni, žedni, nemaju posla, nemaju infrastrukturu, ne mogu osigurati liječničku skrb najmilijih. Dakle, dragi naši kandidati na sljedećim izborima, pogotovo vi koji se hvalite liječničkim titulama, pokažite nam da imate još uvijek štogod iz te Hipokritove zakletve u sebi, pokažite empatiju, razumite potrebe svojih sugrađana. Tako se zaustavlja egzodus iz Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Čelinca, Zavidovića, Travnika...