Niđe ona neće za praznike

Posljednjih tjedana nekoliko se mojih prijatelja žalilo na narudžbe, ili što se tiče cijena dostave ili uopće mogućnosti na nešto naručite. I ja sam primijetio taj čudnovati trend da dostava za  ovo ili ono nije moguća za Bosnu i Hercegovinu.

Zanemarimo li činjenicu da sam prije tek par dana vidio kako je dostava spiralnog kabla tip c za mobitel nepunih 65 američkih dolara, dok je sam komad žice i gume tek nekoliko dolara, iznenađen sam, zapravo zatečen ostao kada sam pokušao kupiti licencu za Windows operativni sustav, gdje su najzanimljivije licence (izvučene) s pokvarenih računala bile tek dva dolara, ali dostava u Bosnu i Hercegovinu nije moguća. Kako?! Mislio sam da je u pitanju greška kada sam prvi put vidio, jer dostava na kućnu adresu u ovom slučaju obavlja se elektronskom poštom. Ali kada sam vidio dvadeset trgovaca licencama s pokvarenih računala koji NE DOSTAVLJAJU u Bosnu i Hercegovinu, ozbiljno sam se zabrinuo u kakvoj crnoj rupi to živim.

Lju(d)ska prava

Kada nam je stigao prvi val novel korona virusa s dezignacijom Sars-Cov2, Bosna i Hercegovina je, ako niste već sami upratili, posljednja zemlja u regiji Jugoistočne Europe koja je zatvorila granice. Kad smo to napokon učinili, zanemarimo čak i činjenicu da je i takva zatvorena prilično porozno propuštala inficirane gastarbajtere, zapravo i nije bilo potrebe za zatvaranjem granice. Nas su svi već odrezali.

Kada su se određene obitelji pokušale spojiti, zbog smrtnih slučajeva i sličnoga, zatvarani su u izolaciju, naplaćivane im nekakve prekršajne kazne, iako i u našim kofol službenim dokumentima piše da se to nije smjelo činiti. Iako je takvo nešto nehumano i narušava ljudska prava i pravo čovjeka na kretanje i egzistenciju. No, i u slučaju migranata mi smo već prije korone pokazali da ljudska prava u Bosni i Hercegovini ne vrijede, iako imamo svjež primjer Srebrenice i brojnih malih  sličnih kršenja osnovnih ljudskih prava, Ženevske i sličnih konvencija.

Uvedene restrikcije kretanja, iako bi čak i u demokratskom ozračju mogle biti opravdane brigom za zdravlje, u nas su bile besmislene jer šta virus zna koliko je sati i smije li te napasti. No to nas sve uvodi u ono što je moja današnja lekcija, ne samo vama nego i meni samome. Jer kako će budala drukčije naučiti, ako ne na svojoj koži.

Treba roštilj bacit

Onih malo koji su preživjeli novel korona virus s mjesečnim primanjima, sada bi proslavili dolazak drugog vala kako dolikuje bogatima, uz feštu u kakvom restorančiću na obali ili u planini, da im pjeva Bešlić, ja bih radije na party pozvao Lidiju Bačić, no nebitno za temu i ideju ove štorije. Pa ipak, dočekuju nas osobna tumačenja, milijuni različitih postupaka prilikom prelaska granice i nedajtiBože otputovati negdje preko granice. Jer tebi se sigurno neće ponuditi životna šansa kao Buhaču da te „zatoče” tamo daleko. U najboljoj verziji, mene bi, a vjerojatno i tebe, po kratkom postupku deportirali s lisičinama na rukama.

Ali objašnjenje je vrlo jednostavno. U državi u kojoj je u vanjskim poslovima sin savjetnik, koja ministre sigurnosti mijenja k'o čarape, u kojoj dvije godine tehnički Vlada klaun s maskom... tko bi nas ozbiljno zarezivao?! Ukratko, odsjeklo nas od svijeta, kako i jesmo rupa Europe, ona stražnja vjerojatno.

Stani malo

Ove godine, ako dosad toga niste postali svjesni ranije, trebamo razmisliti o svojoj budućnosti. Barem mi koji želimo i dalje živjeti ovdje. Kako ćemo, ako jedemo uvozne jabuke, pijemo uvozno vino, ako uvozimo potpalu/potpiru... U posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini su redom propala poduzeća koja se bave najosnovnijom od svih djelatnosti – proizvodnjom hrane i dezinfekscijskih sredstava. A znamo da je činjenično stanje da ljudi na bilo kojem dijelu Univerzuma neće prestati činiti tri stvari: jesti/piti, srati i umirati. Dakle, nemoguće je da proizvodnja hrane, pića i dezinfekcijskih sredstava bilo gdje u svijetu propadne. A ja u najobičnijoj turi biciklom za satak obiđem i FDM i Žitopromet. Pa sramimo se, ništa drugo.

No, samo je bilo pitanje dana kada će prva suvremena pošast zatvoriti granice. Naime, već nešto više od pola stoljeća mi ljudi krčimo prašume u potrazi za životnim prostorom, sirovinama. A u tim drevnim šumama kriju se stare bolesti. I samo je bilo pitanje dana kad će nas jedna zatočiti doma. Otuda čitav jedan žanr zombie apokalipse, u romanima, stripovima, video igrama, filmovima...

Onog trenutka kada se granice zatvore, svako društvo ovisi o vlastitoj snazi. Vlastita snaga je prehrambena industrija, obrti, majstori, dezinfekcijska sredstva... Ne daj Bože zatvore Zaru, đećetese oblačit? 

Novo normalno

 Ovog ljeta treba početi učiti novu praksu. Prvo, recimo, ljetujemo tuten. Nećemo niđe. Najprije neće konobar imati potrebu tražiti posla na hrvatskoj rivijeri. Neće se vraćati gastarbajter za blagdane iŠvecke i slično. Nećeš brinuti zbog korone. Nema potrebe za maskom i rukavicama. Kolač što pojedeš, sladoled, sokić što popiješ, sve je s lokalnog tržišta. A onda ima posla i za vozača, i utovarivača, pakirera, soritrku, perača, zemljoradnika, onog što toči na benzinskoj, majstora, električara... i sve do grobara. Sve lokalno. I ne moraš ni misliti globalno. Sve imamo u ovoj rupi. I da je začarani krug.

E, ali ima jedna kvaka. Ništa to ne možemo dok apsolutno svi ne usvojimo jednu sasvim normalnu praksu. Plaćanje poreza, nameta, akciza, taksi... jer onda kad plaćaš, imaš pravo tražiti da ih ukinu. Dok god se praviš da ovo nije tvoja zemlja, nemaš pravo ništa ni tražiti od nje. Jer budimo krajnje iskreni, ako nikad, sada kad smo izolirani – nije ovo zemlja ni Bošnjaka ni Srba ni Hrvata – ovo je tvoja zemlja. I boli me briga ako ne lajkaš, tako ti je. Ni ja ne lajkam muške sise, pa ih imam.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.