Otkačiti se s desna

Jednom prilikom u Neumu se zapričah s konobarom, bila je predsezona pa je viđao samo strance i bilo mu lijepo napokon čuti domaćeg gosta, a budući sam radio priču o najduže građenoj cesti u poznatom univerzumu, malo smo načeli i tu temu, što očekuje, nada li se i tako. I objasni mi čovjek u rečenici, dvije da će to predstavljati veliki problem za običnog stanovnika Neuma.

- Znaš, ovaj jedan naš lokalni automehaničar nabavlja samo desne dijelove. Naime, našim automobilima, koji non-stop voze trošnom cestom preko Svitave, kvare se samo desni točkovi, desne opruge pucaju, desni amortizeri slabe, desne krajnice se krive. Najveći problem će biti ako se naš čovjek otkači s desne strane pa se krenu popravljati drugi dijelovi na autima, šta ti ja znam, elektronika, dizne... Tko će to učiti popravljati?

Najveća je mudrost najjednostavnija

Naime, izborna je godina, koji više izbori po redu u ovoj mladoj državi duge povijesti, ali mi se još uvijek ložimo na iste priče koje slušamo od početka devedesetih. Ustaše, četnici, balije, partizani, izdajnici... Kao da nije dovoljno da je borba protiv antifašizma definitivno postala kronična bolest domaćih političara, ona se nadograđuje posljednjih mjeseci.

Mržnja protiv svega što nosi ime Bleiburga, bila trava, voda, oblaci, jedan član Predsjedništva vidi povampirene ustaše, drugi član Predsjedništva misli da kardinali vode crne mise kao kakve vračare i vještice iz basni, treći član Predsjedništva bi pobio sve u Bleiburgu, ne znam misli li na saveznike i partizane ili samo na ustaše. No, već smo ranijih tjedana definirali kako je riječ o manjku intelekta i obrazovanja, mene čak češće brine oporba u ovo predizborno vrijeme.

Vjerojatno u nepostojanju ideje „što bismo mi ako mehaničar bude učio kako se popravljaju dizne” i pred lokalne izbore nemamo priliku poslušati što novo pružiti lokalnoj zajednici od budućih kandidata, nego se opet hvatamo u koštac s bijednom retorikom ovih koji su već na vlasti. I onda, u manjku realnih ideja, jedna Jelena Trivić, o kojoj se govori kao o kandidatkinji za gradonačelnicu Banjaluke, umjesto da kritizira probleme u lokalnoj zajednici ili ono za što se školovala, evo sad toliko opjevana nesposobnost u borbi s gospodarskim problemima u jeku globalne pandemije, ona napada partizane i hvali četnike, valjda u nadmetanju sa zločinačkim maštarijama vožda Mileta o ubijanju svega što nosi genetsku vezu s ustaškim pokretom.

Vjerujte, politički dužnosnici Republike Srpske samo su uzeti kao primjer, ništa bolje nisu reakcije ni u ostalim dvama do trima beha taborima. No je li ksenofobija temelj ili rezultat tri desetljeća marionetskih politika raznih 'međunarodnih zajednica'?

Stara ljubav prema nadnaravnom

Kad već spominjem ksenofobiju, prisjetim se jednog od najlošijih serijala Arthura C. Clarkea, ali meni najdražeg jer je prvi SF kojeg sam čitao: Rama. Sastanak s Ramom i ciklus romana proisteklih iz njega Clarke nije samostalno pisao, čime se može objasniti manjak literarne vrijednosti ovog ciklusa. No filozofski, ovaj ciklus ni po čemu ne zaostaje za ostatkom rada jednog od otaca znanstvene fantastike i pionira futurologije.

U posljednjem romanu ciklusa, Otkriveni Rama, alegorijski par posljednjoj knjizi Novoga Zavjeta, ljudi su na umjetnom planetu u Tau Ceti zviježđu smješteni da prožive život vječni u skladu s jednim jedinim grijehom – ksenofobiji. Ništa drugo ih nije smještalo u krugove Raja ili Pakla tog dalekog vanzemaljskog planeta nego strah od drugačijega. Bilo to na političkoj, rasnoj ili međuplanetarnoj osnovi.

No veliki Arthur daje i odgovor na jedno osnovno pitanje društva – kako zaustaviti po društveni napredak nazadne ideje? Kako zaustaviti, ovakvu kao u nas, propast ekonomije, pravosuđa, kako uspostaviti povjerenje među ljudima? Naime, njegov recept je jednostavan, svi koji su na bilo koji način bili aktivirani u ratu, samim time su kompromitirani da bi pravilno funkcionirali u mirnodopskom okruženju, i trebaju se samostalno likvidirati po proglašenju mira.

Kada sam kao srednjoškolac prvi put pročitao te misli, a cijeli sam ciklus pročitao nekoliko puta, najprije mi je bilo stravično tako brutalno se riješiti velikih ratnih vođa. No s godinama sve više vidim tu transcedentalnu mudrost. Vi danas vidite koliko je naše bosanskohercegovačko društvo zatrovano idejama ljudi koji su nas vodili prvih poratnih godina, kako su oni sebi odgojili prve suradnike povijajući im mlade kralježnice u nacionalšovinistički kalup, a kako je vrijeme prolazilo i mir postao normalna pojava, te su sve male iskre postale duboki korijen segregacije u društvu.

Danas je sasvim normalno čuti izjavu da bi netko pobio sve ustaše, danas je sasvim normalno reći da su svi partizani ubijali, a istodobno pričati da si za tekovine antifašizma. Ali fašizam je pretpostavka da smo svi iz istog stada jednaki, a zapravo svaki član društva je individua i ako jedna travka u snopu strši, to nije zato što je treba ukloniti, nego jer ta travka možda otkrije novi put za cijelo nacionalno stado.

Ubiti pticu rugalicu

Iskreno, žao mi je što ne vidite da tim zastarjelim idejama, političkim ridikulima, zapravo ovo društvo gubi ono osnovno: mjesto za rast. Kada je svojedobno ugašeno Gradsko Vijeće Mostara, to nije učinjeno radi društvene pravde, nego radi uklanjanja i najmanje mogućnosti da se duboko zavađeni ostatci krvavoga rata smaknu s vladajućih pozicija.

Niste li primijetili, taj politički gnoj se lagano širi, najprije smo mogli vidjeti kako osvježena i pomlađena struktura Skupštine Hercegovačko-neretvanske županije zapravo nakon obećavajućeg starta doslovce propada u smislu društveno-političkog rasta. Oni su uspjeli oboriti i sve domaće rekorde u nesastajanju i nedonošenju zakona, i to još dugo prije nego je korona zaprijetila.

Bolest, ova domaća politička, nije stala tu, već prijeti i na federalnoj razini, gdje ćemo izgleda dočekati lokalne izbore s entitetskom vladom u tehničkom mandatu. Prognoze nisu i ne mogu biti nimalo dobre, vidite u što se pretvorio Mostar u najdužem mandatu gradonačelnika voštane figure – sve prolazi, samo Ljubin mandat ne.  Ovaj se grad pretvorio u jednu veliku rupu, punu prašine i plastičnih vrećica koje raznosi bura.

Svaki pokušaj poslovnog razvoja, obrazovanja kadra u skladu sa suvremenim trendovima i potrebama, pokušaj dogradnje i napretka lokalne zajednice ovdje je zapravo ne legalan nego nelegitiman jer nema tijela lokalne zakonodavne vlasti. Gradonačelnik je izvršna vlast i samo njegovo uplitanje u zakonodavnu ili uredbovnu oblast je narušavanje funkcioniranja trodiobe vlasti suvremenog demokratskog društva.

A vrlo je jednostavan lijek – gotovo bajkovit. Kako bi postupio Clarke – on bi smaknuo sve ostatke ratne politike iz upravljanja. Pritom nije čak bitno niti umoriti ih – dovoljno je izgurati ih s pozicija direktora, iz nadzornih i upravnih odbora, s mjesta vijećnika i zastupnika. Neka nam ovo bude prva lekcija za predstojeće lokalne izbore – niti zastarjeli kadar, niti zastarjele ideje koje nam iznose nova lica, ništa to nije za našu dobroobit. Pa pronađimo druge predstavnike.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.