Opsjednutost porazima

U Bosni i Hercegovini već dulji niz godina obilježavaju se godišnjice dviju bitki u kojima su sudjelovali Turci i jednog pohoda koji je osmišljen nakon već dobivenog rata. I kao što to obično biva u našoj zemlji, iako su sva tri događaja toliko komplicirana u svojoj prirodi da se o njima rade znanstveni radovi i snimaju filmovi, u nas je matematika jasna: ova dva u kojima su bili Turci su dopušteni, a ovaj bez Turaka je sotonski.

Naravno, govorim o trima samo za Balkan specifičnim fenomenima: Kosovka bitka, bitka za Çanakkale/Galipolje i ovaj događaj bez Turaka Bleiburg. Niti jedan od ovih događaja ne može se percipirati u kompjuterskom žargonu kao nula ili jedinica, budući da je u njima utkano toliko varijabli da niti iz daleke današnje perspektive o njima ne možemo imati jedinstven stav.

Nebeski boj

Kosovska bitka za prosječnog Srbina u Bosni i Hercegovini je svetinja i vjerojatno je taj povijesni kamen spoticanja dan danas utkan u izoliranost Srbije od eurointegracija, budući da i ptice na grani znaju da Europska unija i Srbija nemaju isti pogled na Kosovo. Za Srbiju ovo je mjesto iskonske žrtve srpskog naroda, Europi je ovo „neka njihova stramputica” koju samo pojedine članice mogu razumjeti, a te članice su ionako ove drugog reda, poput Španjolske.

Kosovska bitka za Srbina je najsjajniji trenutak bajkovite povijesti ove male zemlje na Balkanu, trenutak kada su veličanstvenog Turčina zaustavili. Istina je da je mala, ali balkanski opaka srpska vojska uz pomoć male braće hrišćana/kršćana iz susjedstva, tada stajala na putu supermoćnoj otomanskoj vojnoj sili. Istina je da je na Kosovu ta mala zemlja uspjela ubiti samog sultana Murata.

S druge strane, istina je da su se Turci reorganizirali nakon strašnog gubitka i da je Muratov sin Bajazit doskočio srpskom caru Lazaru. Od tog trenutka u europskoj povijesti to postaje samo mala fusnota, mjesto gdje su Turci na trenutak zastali u prodoru, ali i kuriozitet, kao prva balkanska bitka u kojoj su oba vojskovođe platili glavom. Sve ostalo, osobito iz domena bajki, je dnevnopolitička priča u nas.

Najtužnija bitka u povijesti

Druga crtica ove priče je Galipolje, naime, tako smo oduvijek u školama učili da se zove mjesto gdje se odigrala jedna od najkrvavijih bitki Prvog svjetskog rata, što ja znam, da je usporedimo s blesavim jurišima na Verdun. Posljednjih godina uvriježilo se obilježavati godišnjicu bitke za Çanakkale, iako malo ljudi zapravo shvaća kako je riječ o istom boju, samo s druge strane crte.

Jednako veličanstvena otomanska Turska je sudionica i ove priče. Naime, Turska je u Prvom svjetskom ratu bila negativac, barem su nas tako učili godinama. Žalosno je da naš obrazovni sustav ne posvećuje više pažnje Prvom koliko to čini s Drugim svjetskim ratom, jer budimo krajnje iskreni, sve svađe i mržnje nastale u ovom ratu rezultirale su najvećom svjetskom tragedijom koje smo se zadnjih dana prisjećali na Dan Europe. Naime, ne može se jasno reći da je ijedna od dvije sukobljene strane u Prvom svjetskom ratu bila pozitivna ili negativna, jednostavno, što bismo u školama učili da su oni drugi pobijedili?!

Turci da u Prvom svjetskom ratu nisu ništa činili, ostali bi supermoćna sila i dan danas svi bi ih respektirali kao supersilu na Bosporu. Međutim, na strani sila Antante, na Tursku su oko bacili Rusi, dok se ne može reći da su i njihovi saveznici bili dobronamjerni prema Turskoj, recimo Austrija se željela proširiti na bogati Balkan. I prije nego krenem opisivati Galipolje, samo da podsjetim, Italija je u ovom ratu vagala kome će pomoći i pokušavali su je „kupiti” Britanci i Rusi da ratuje s njima. Nadalje, Bugarska je otvoreno surađivala s Njemačkom u Prvom svjetskom ratu, budući su s druge strane bili njima mrski Srbi. Vrlo zapleteno klupko, a kad šturo učite u školi, na popisu zemalja pobjednica, Antante, bili su i Srbi i Talijani i Bugari i Novozelanđani, ono otkuda zemlje s doslovnog kraja svijeta?!?! E pa Turska. Svi su oni bili zijevnuli da se prošire na turski teritorij i često su se sukobili prije Prvog svjetskog rata. A podsjetimo, nije da je turski saveznik Austrija bio baš dobrica.

U blesavom planu kada su već znali da uzvraćaju udarac imperijalizmu, sile Antante su bahato odlučile da pokažu zube na Istanbulu, Carigradu ili Konstantinopolu, kako je tko već zvao taj vječni grad. Nakon što je ovaj smiješni plan prošao urede svih mogućih vojskovođa Antante, recimo uzgred, i samog admirala Winstona Churchilla, koji je tek kasnije postao frajer, napraviše oni smiješni mali napad na Bosporu, ono malo da zaprpe prilično neaktivnim Turcima. Turci su, naime, imali tek omanje sukobe u kojima su se neslavno pokazali, obično su im se bivše kolonije razbile o ponos, recimo redom: Arapsko proljeće, pa dolje još Sirijci i Kurdi, onda Armenci na Kavkazu... Ono, nije ih baš išlo pa se nisu ni prsili previše. Ali upratite taj obrazac koji objašnjava današnje sukobe.

Ohrabreni smiješnim napadom s nekoliko ispaljenih torpeda prema Istanbulu, blesavi Britanci daju zeleno svjetlo za invaziju Turske. Skontali su, naime, da jedino tako mogu pridobiti Talijane i Bugare da im se pridruže. Za invaziju su odabrali stare britanske i francuske brodove, islužene i hrđave, te vojsku koju samo ludi scenarist može opravdati u filmskom zapletu u Maloj Aziji: Novozelanđani su u ovoj bitki imali presudnu ulogu jer su uložili veći dio svoje mladosti, naime, u skladu s tadašnjom praksom, vojna obveza je povukla klince iz škola na ratište.

Već sam ranije pisao o ovoj tužnoj bitki koja se otegnula i koja je iznjedrila još jednu veliku povijesnu ličnost: Mustafu Kemala. No što želim reći, kada se prisjećamo danas ove bitke, malo tko uvidi da je riječ o porazu obje strane, i Antante i Turaka. Jednako kao na Kosovu, gdje su poraženi Turci, ali su obezglavljenu Srbiju pomeli već u sljedećem napadu. Tako da su i Muratovi i Lazarevi, zapravo, izgubili bitku. Jednako kao Kemal i Churchill.

Bitku dobili, moral izgubili

Dolazimo tako do trećeg obljetničkog događaja, Križnog puta Bleiburga. Namjerno neću prepričavati, za razliku od ova prva dva, samo ću naglasiti bitno. Ovo nije bila bitka, već jedan čin ponižavajućeg zarobljavanja gubitničke vojske. Istina je, riječ je o ustaškoj vojsci, ustaška Nezavisna država Hrvatska je tamna mrlja na hrvatskoj prošlosti, riječ je o zemlji koja je u ustavu imala rasističke članke, riječ je o marionetskoj vladavini koja je po Hrvate,, ali i sve druge nastanjene na ovim prostorima imala porazne učinke – naime, sve ono što su ranije činili Turci, Mađari ili Austrijanci, sada su činili Pavelićevi marginalci koji su se dočepali vlasti (nije pretjerano drukčije od opisa današnje Bosne i Hercegovine, znam, ali s osnovnom razlikom da mi nemamo rasistički Ustav, ali nemamo ni Sejdića ni Fincija u njemu pa eto).

Saveznici su Drugi svjetski rat završili 9. svibnja 1945., no partizani su imali i plan poniženja gubitničke vojske jer znali su kako niti jedna europska velesila neće biti spremna primiti toliko protjeranih iz Titove Jugoslavije. Teško je reći da ustaše nisu zaslužili jedno univerzalno sramoćenje zbog Jadovna, Jasenovca i sličnoga, ali u tim redovima za Bleiburg su bili i domobrani, sjetite se sada onih Novozelanđana koji ni krivi ni dužni, dječurlija pod vojnom obvezom, banuše na Galipolje da posljednji put ugledaju i sunce i more i plažu.

Ovo je jedna izgubljena moralna bitka, jer istina je da su ustaše izgubile rat, ali su i partizani dosegnuli moralno dno u tom trenutku i posijali sjeme za neke buduće sukobe, baš kao što su u Prvom svjetskom ratu posijani neki sukobi koji su stvorili Drugi.

Teško je danas odvojiti sliku Jasenovca od prosječnog Hrvata. Teško je danas odvojiti sliku Bleiburga od sramotnog marša pobijeđene vojske. Ali ako vidite kroz osnovne slojeve Kosovske bitke i Bitke za Çanakkale, zanimljivo je da ne možete vidjeti patnju bilo kojeg klinca koji je uzeo pušku jer ga je odvuklo iz škole. Uostalom, nisu Hrvati zlikovci u Drugom svjetskom ratu, ako ne vjerujete, otiđite na Kozaru. Još u tvrdoj stini piše Jure, Stipe, Mate, Ante, Ivan, Jozo...

Budala se s budalom raspravlja

Istina je da nema smisla objašnjavati kada moraš osnovno ovoliko dugo objašnjavati, ali tek kada naučimo da niti jedna strana u ratu nije sveta i da nema nebeske vojske na zemlji, tada možemo pristupiti ocjeni povijesnih događanja.

U nas je problem tradicionalno u sankcioniranju budalaština: kao što nismo vidjeli sankcije zbog kršenja karantene, kršenja samoizolacije, kao što ne vidimo sankcije zbog političkih derneka i slava u vrijeme kada smo svi u kućnom pritvoru, kao što ne vidimo sankcioniranje Solaka zbog malina (kakva je kazna poslati nekoga kući i dati mu plaću, to se ne zove suspenzija nego godišnji odmor)...

Problem je što se na prisjećanju Jasenovca ili Bleiburga ne sankcioniraju crne zastave s bijelim prvim poljem, problem je što marica nije puna budala s U na čelu... Ti idioti nikad nisu uzeli knjigu pa pročitali što je to bilo u toj NDH. Treba ih kazniti s 35 sati učenja o ustaškim zločinima i nema iz zatvora dok naizust ne zna sve što je pogrešno bilo u toj državi.

Ali neće ni jedna misa za žrtve Bleiburga (dakle, one mladiće što ih je govno iz škole odvuklo na bojišnicu), neće ta misa uskrsnuti NDH. Kao što ni molitva za Lazara i suborce mu ili molitva za stradale na Galipolju, neće oni uskrsnuti Otomansku. Šta vam je, ljudi, nisu nama problem molitve, od njih praktično i nema koristi, nama su problem osobne koristi, maline, respiratori, sumnjiva privatizacija... halo ba!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.