In Memoriam Mandela Effect

Posljednjih dana u Svemiru (Velikim slovom jer mislim na Svemir u kojem živimo) su osvanuli Morava i Tribor, ali možda važnije od toga, Velež, Neretva i Bosna. Čast da imenujemo zvijezde, mi balkanski Slaveni iskoristili smo kako bismo se obogatili simbolima upravo lijepe naše Bosne i Hercegovine, naših dviju rijeka žila kucavica i našega (ni srpskog ni hrvatskog ni bošnjačkog nego slavenskog) boga Velesa (ili Veleža, kako je kod nas lokalno ostao zabilježen). Zanimljivo je kako je to jedna od rijetkih zadaća koje smo dobili, a koja je glatko i uspješno riješena. To je tako rijetka pojava da sama činjenica da je postignut kompromis mora ostati upamćena.

Ukoliko se osvrnemo oko sebe, samo posljednjih dana došlo je do raskola u Demokratskom narodnom savezu oko ministarstva za ljudska prava i izbjeglice (mada smo svi mi Božovići međusobno rod jer nas je iznimno malo, ne sjećam se da sam Mlađena upoznao na obiteljskim slavama, svadbama i sprovodima).

Tek dan prije došlo je do sličnog raskola u Savezu za bolju budućnost oko pozicije Fahra spram esdea i deefa (mada sam nerijetko spominjao Arnauta u pozitivnom kontekstu, ne sjećam se da smo formalizirali ljubav prema čistim političkim odnosima; no skidam kapu, i ovaj put Arnaut dosljedan, rijetkost u nas). A ovi su raskoli među ljudima koji slično razmišljaju, sličnu politiku vode.

Pitao sam se često (ako je tko čitao moj prvi roman Al Gieba, prepoznat će tu moju sklonost ka transcedentalnom) ne živimo li baš mi u nekom savršeno izobličenom paralelnom svemiru (ovdje svemir malim početnim jer mislim na sveopću astronomsku jedinicu postojanja). No posljednjih dana ovaj Mandela efekt izraženiji je nego inače.

Lepa Brena na koncertu, pred 15 tisuća ljudi, pjeva "Ja sam Jugoslovenka" - ni prvi ni posljednji put, sasvim očekivano kada je u pitanju Brenina publika, koju mahom čine osobe koje žaluju (eufemizam) zbog raspada prošle države. No, koncert nije u Sydneyu ili u Düsseldorfu, niti u Beogradu koji je svojedobno slovio za leglo velikosrpstva, nego u Zagrebu. Nisam ni ustaša ni komunjara, još manje jugonostalgičar, ali čak i liberalni monstrum u meni jednostavno popiz** kad vidim kako je moj život prošao praktično uzalud, kako čitav život trpim na ovaj ili onaj način, a zašto, zato što se vama nije sviđala Jugoslavija pa ste je rasturili, samo da bi nekoliko decenija kasnije mogli pjevati istoj?

Ludilo ili zona sumraka u kojoj živimo svakim danom sve je vjerojatnije. Akcija Memori, u kojoj su privedeni ljudi koji vode muzeje sjećanja na tragediju i ludilo u kojem se koprcamo posljednjih decenija. Kako su se uhićenja tek dogodila i proces je u tijeku, smiješno je davati ozbiljne ocjene i upirati prstom, no nešto mi se čini sumnjivim ovdje. Optužnica ih tereti da su tiskali ilegalne ulaznice za muzeje. Prvo, osobno se pitam tko se to uspio obogatiti prodajom ulaznica koje nisu upadi za koncert Petra Graše u Kosači? U ovoj zemlji, u kojoj se knjige tiskaju u stotinama i ne u tisućama primjeraka, u zemlji u kojoj se godišnje ugasi najmanje jedan teatar i jedan muzej.

Drugo, nije li simptomatično da se u samom središtu afere Memori pronađe čovjek koji već godinama poziva žrtve na hrabrost da svjedoče, da kažu ono što su proživjeli bez stida i bez straha od stigmatizacije. Vrlo zanimljivo, budući da je od većine zločina u proteklom ratu prošla četvrt stoljeća. Od zločina jeste, ali presude za većinu ne vidjesmo. A nedostatak presuda daje vjetar u jedra raznim svađama oko utjecaja literature Handkea na mladog Bošnjaka. Nisu li to sve simptomi neke paralelne stvarnosti?!

Paralelizam zbilje i protekloga tjedna. Dozvola za deponiju Uborak istekla je 4. prosinca. Godinama trovani građani izlaze blokirati sada pred zakonom divlju deponiju Uborak. Policija ih rastjeruje. Policija, kojoj je osnovni smisao postojanja zaštita sigurnosti građana. Ali upravo ovi građani koji su blokirali rad divlje deponije Uborak štitili su sigurnost. Da se paralele nastave, jučer Nevenko Herceg, svojedobno federalni ministar okoliša i turizma, a sada predsjedatelj Vlade HNŽ-a, navodi kreditna sredstva Svjetske banke namijenjena za prečistač iscjednih voda na Uborku. Netragom nestala sredstva, kao što je gradonačelnik (trenutno opravdano odsutan) svojedobno nestao iz medija i počeo se, umjesto u dnevnopolitičkom kontekstu, pojavljivati u kontekstu domjenaka i presijecanja vrpci. Premijer, vidno uznemiren višetjednim prozivanjem novinara, kaže da su nadležni resori ministarstvo i grad. I pita se i sam, gdje li su ti novci, a gdje li je prečistač.

Još jedan Mandela efekt ili smo stvarno krajnji idioti. Radnici koji su ljetos u žuljavim šakama imali krhki vrat svog vožda sada mole za milost Abraham grupu. Ali Abraham, to je onaj lik iz Biblije što je vlastito dijete pošao zaklati? Ili sam ja čitao pogrešni Stari zavjet? Možda sam preletio koji red, ali sigurno bih se sjećao da sam tamo pronašao obrazloženje da je Abraham odustao od žrtvovanja Izaka zbog nepostojanja Gradskog vijeća Mostara.

Ili smo u nekom izobličenom paralelnom svemiru... Ili smo ovce. Eto, razmislite ovih dana o tome pa se čitamo iduće godine. Možda u nekom boljem ambijentu. Ili bar u Irskoj. Ostajte smireni i saburli. Cya!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.