Zdravica: Država u vinskoj čaši

U Bosni i Hercegovini je lako biti normalan – konkurencija je nikakva. Tačnije takva da, eto, i Staša Košarac zaslužuje pohvalu zato što je, nakon imenovanja na mjesto ministra vanjske trgovine u Vijeću ministara, napravio nešto što mu je u opisu posla. Neupućenima zvuči čudno, a nama gotovo ohrabrujuće.

U državi koja je vlastite građane navikla da je svoju funkciju ispunila time što postoji, vijesti poput one o posjeti Košarca hercegovačkim vinarima, prolaze nezapaženo i bez ikakvih reakcija, iako zaslužuju oboje. Ponajmanje zbog glavnog junaka i putnika namjernika.

Staša Košarac se u ovakvoj Bosni i Hercegovini bavi politikom i to kroz stranku Milorada Dodika. Ne treba mu, dakle, tražiti mane: već je učinio sve što je mogao da ih istakne.

„Novoustoličeni ministar spoljne trgovine Staša Košarac sve do nedavno bio je, ili se bar tako lažno predstavljao u javnosti, velika srbenda koja je mahala sa srpskom zastavom, dizao tri prsta, davao žestoke izjave režimskim medijima, a vrhunac borbe za napaćeno srpstvo bilo je predizborno postavljanje dva stuba, nazvana krst na Zlatištu iznad Sarajeva, sa pobratimom i lažnim logorašem Branislavom Dukićem, kako bi se podigle nacionalne tenzije i uzeo koji predizborni poen“, piše o Košarcu njegov i SNSD-ov kritičar i žestoki politički protivnik, Nebojša Vukanović iz Trebinja.

E, taj i takav Staša Košarac bio je, ponovimo, nedavno u Trebinju i Čitluku i tamo razgovarao sa predstavnicima vinarija „Andrija“ i „Vukoje 1982“ o mogućem plasmanu njihovih proizvoda u inostranstvo, te pomoći koju bi im, kada jednom zaživi, mogla pružiti ekonomska diplomatija.

Možemo se, naravno, odmah upitati zašto se ministar nije sreo i sa drugim vinarima, posebno u zapadnom dijelu Hercegovine, gdje ih ima puno i gdje se prave sjajna vina od autohtonih sorti, ali dobro sada, za početak ni ovo nije loše.

U kapitalizmu, kako vole reći njegove površne apologete, država ne otvara radna mjesta, već stvara uslove za njihovo otvaranje. Bosna i Hercegovina se, znamo, nije nešto pretrgla: kod nas je država i dalje najpoželjniji i najcjenjeniji poslodavac, budžet se doživljava kao samopuneća rupa bez dna, dok je značajan broj takozvanih velikih, uspješnih biznismena to postao prvenstveno zbog podobnosti, a ne sposobnosti. Izuzetaka, naravno, ima: mora neko pravilo potvrditi.

Da bi država stvarala te famnozne preduslove za nove radnike u bilo čemu, od IT industrije do one proizvodnje vina, mora, je li, ispuniti još neku funkciju osim što postoji. Mora, drugačije rečeno, voditi kakvu-takvu intervencionističku ekonomsku politiku koja nekada odgovara neoliberalima, a nekada im izaziva tahikardiju. Kada je nema, onda su čileanska ili australijska vina zastupljenija i jeftinija od domaćih, bez obzira na mjesto radnje. Ko ne vjeruje neka obiđe prvi dućan u Hrvatskoj i vidi kako na domaćem terenu stoje sve one malvazije, plavci, debiti, babići, plavine... Kome je mrsko putovati, isto će otkriti u neposrednoj blizini kuće, tamo gdje žilavka i blatina ljuti boj biju i ustupaju pred gostujućim flašama sa etiketama na stranim jezicima.

Niti mogu, niti hoće Vijeće ministara i Staša Košarac zaštiti domaće vinare tako što će na uvozna vina opaliti žestoke carine i učiniti ih skupljim. Teško da će proizvode iz Čitluka ili Trebinja napraviti kurentnijim poreskom politikom i smanjenjem PDV-a: budžeti se, naime, pune porezima na svašta nešto, a kako o njima ovisi ogroman broj ljudi i, što je važnije, glasača, e tako se nemamo razloga nadati rasterećenju davanja na plate ili stopama koje mogu, makar u teoriji, podrazumijevati i niže cijene gotovih proizvoda.

Stotinu smo puta ovdje napisali kako država koja nema unutrašnju, ne može imati vanjsku politiku. Može, međutim, imati kakvu-takvu ekonomsku diplomatiju i koristiti svoju mrežu da učini što god – svakako će biti više nego do sada i svakako je bolje nego ništa – na otvaranju stranih tržišta za one bosanskohercegovačke proizvode koji nisu ništa slabiji od sličnih, napravljenih drugdje.

Ne treba, ali stvarno, biti veliki ekonomski stručnjak za zaključiti kako širenje tržišta podrazumijeva i povećanje proizvodnje, a ono, je li, traži i nove investicije i nove radnike, one koji zahvaljujući plati neće ovisiti od vojnih mirovina, socijalne pomoći i dirlikurčenja u administraciji. Tu, jednostavno rečeno, nastupa država: diplomatijom nalazi mjesta za izvoz, povoljnim kreditima omogućava širenje proizvodnih kapaciteta, subvencionira, u ovom slučaju, pretvaranje krša u vinograde i olakšava zapošljavanje tako što od poslodavaca ne traži da njoj daju gotovo koliko i radniku.

Ovo zadnje se, da se ne lažemo, neće desiti, dok je i treće upitno. Iskustvo se ovdje ruga svakom optimizmu i takvo je da znamo kako su subvencionirani uglavnom reketirani: dio onoga što su dobijali trebali su vraćati u kasu stranke iz koje je dolazio resorni ministar. Ostaju nam, dakle, samilost bankara – koji ne bi bili bankari da imaju osjećaje – i nada da, ali stvarno, naša diplomatska mreža može raditi još nešto osim što će služiti za nagrađivanje i doškolovavanje kadrova.

Staša Košarac neće, čak i ako gori od želje, promijeniti sistem u kojem je ekonomija između jaranske, stranačke i mađioničarske i u kojem je bolje sjediti u javnoj upravi nego proizvoditi bilo šta. Plata je, istina, manja, ali su rizik i napori nikakavi.

Novi ministar se, nema sumnje, grozi poređenja sa svojim prethodnikom, Mirkom Šarovićem, čovjekom koji je za jasan, ekonomski interes BiH činio više nego dva korpusa patriota koji mimo budžeta nisu zaradili ni za potkošulje. Posjetom Hercegovini i najavom suprotstavljanja nimalo benignom uvozničkom lobiju se, za sada, pokazuje kao neko ko će biti dostojan nasljednik novog šefa SDS-a. Još samo da sa lijepih riječi pređe na kakva-takva djela...  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.