Veliki prasak u Sarajevu

Sve je već viđeno uz blage, jedva primjetne izmjene ponekog aktera ili sadržaja verbalnih optužnica. Opet je za sve što ne valja i ne radi u Bosni i Hercegovini, bukvalno sve, Fahrudinu Radončiću kriv Bakir Izetbegović, a njegovom Savezu za bolju budućnost – Stranka demokratske akcije. Dnevni avaz, kao u svakoj sličnoj prilici, na svom portalu prenosi kritičke tekstove o Izetbegoviću na veliko, čak i kada ih potpisuju oni za kojima je isti taj Dnevni avaz – na čiju uređivačku politiku, kako sam tvrdi, Radončić ne utječe, što samo može značiti da je kreira – raspisivao potjernice, plasirajući laži kakve bi posramile i pokojnog Ristu Đogu.

U prijevodu na jezik Malog zmaja iz velike zgrade, nemamo autoputeva, radnih mjesta, investicija, stabilne vlasti i Svjetski kup u nordijskim disciplinama zbog Izetbegovića i SDA, koji, je li, opstruiraju sve što stignu, računajući i rad ministarstava u kojima su ministri, pomoćnici, savjetnici i kafe kuharice, članovi Saveza za bolju budućnost.

Tako, eto, velika bošnjačka koalicija čvrstim korakom ide ka velikom prasku: raspadu još jednog braka iz prvog interesa između Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića. Onima što poznaju historiju njihovih međusobnih odnosa, upravo je ovakav rasplet bio i jedini izvjestan, jer onoliko koliko su se nekada voljeli i(li) trebali jedan drugome, e baš toliko se Izetbegović i Radončić ne podnose od onoga trenutka kada je drugom postalo jasno kako Aliju neće naslijediti njegov medijski mezimac, već rođeni sin, a drugi konačno otkrio da su i on i otac mu i SDA godinama, predano i obilato, radili na obnovi i izgradnji čovjeka koji se, prije nego je to počelo zvučati kao uvreda, nazivao bošnjačkim Donaldom Trumpom.

„SDA i stranka Fahrudina Radončića su prirodni partneri“, kazao je Bakir Izetbegović malo nakon što je formalno bivši vlasnik Avaza najavio da se iz novinskog seli u politički biznis. Rekao je to Izetbegović, ni manje ni više, nego za vrijeme turnira u konjskim utrkama održanog u Bihaću i nazvanim imenom njegovog oca. Vrijeme će, kao i obično, i neće mu trebati puno, pokazati kako je na tom krajiškom hipodromu najveći konj ispao upravo on, aktuelni lider SDA. No, ne zači to kako – ma koliko zvučalo paradoksalno – nije dijelom imao i pravo.

Suštinskih, ideoloških i svjetonazorskih razlika između SDA i SBB-a zaista nema: narodnjačke su to, konzervativne stranke neoliberalnog ekonomskog opredjeljenja, orijentirane isključivo bošnjačkom biračkom tijelu, dok je njihova Bosna i Hercegovina na onom području što ga je u ratu kontrolirala Armija BiH. Ostatak teritorija vide više kao dragstor roba i usluga pod kontrolom svojih političkih protivnika i poslovnih partnera sa kojim se ne mogu dogovoriti, niti se trude, o nečemu bitnijem od podjele zona odgovornosti i pratećih prihoda.

Da je, posljedično, SBB napravio neko ko je, ali stvarno, bio nezadovoljan radom i nedjelima SDA, te bi stranke u nekom trenutku mogle postati prirodni partneri. Fahrudin Radončić je, međutim, partiju ustrojio samo zbog toga da rastroji SDA, da Izetbegovićevu naslijeđenu i uvećanu moć može akumulirati on, da do kraja naplati dugogodišnju bliskost sa Izetbegovićima i sve za njih učinjene usluge.

Od onoga dana kada ih je pomirio predsjednik HDZ-a Dragan Čović, Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović vodili su hladni rat čekajući, prvi pogotovo, priliku da stare sukobe podgriju. SBB, drugačije rečeno, niti sekunde nije zanimao zajednički uspjeh sa SDA već im je neuspjeh koalicijskog partnera bio jedini cilj i sve je ovo vrijeme bilo važno samo odrediti dobar tajming za početak povlačenja. Dakle, prvo pričekati nestanak svake mogućnosti da ih Izetbegović nekim zamjeni, a onda započeti izmicanje od stranke kojoj su, kažimo tako, i podnošljivi porazi uspjeh.

Sve se polako, uz predviđena odstupanja, desilo ili dešava: SDA je u bošnjačkoj javnosti percipirana kao stranka koja je u jesen prošle godine poražena u Bihaću, Kladuši, Zenici, Visokom, Srebrenici; gradovima od kojih posljednji ima takvu simboličku vrijednost da se više i ne pominje kako je SBB-ov kandidat za gradonačelnika Tuzle, Bahrudin Hadžiefendić, prošao skoro kao Markovićevi reformisti uoči rata.

Također, Izetbegović nema gdje tražiti zamjenu za bivšeg prijatelja i njegove trbuhozborce: Građanski savez, partija koja se inače predstavlja ozbiljnijom nego što jeste, kategorički odbija bilo kakvu saradnju sa SDA; bivši i kratkotrajni sudionici u vlasti - Komšićev DF, su u terminalnoj fazi; dok su u SDP-u već naučili kako ih je svako partnerstvo sa SDA koštalo skoro koliko i to što su ponekad uspijevali doći na vlast i pokazati tek da su formatirani ili za većinu u općinskim vijećima ili za glasnu opoziciju na višim nivoima.

Godinu i deset mjeseci prije općih izbora, bosanskohercegovačka politička scena, nakon privida da se, kao, nešto pomaklo, ulazi opet u svoje prirodno stanje: Dodik i SDS će ratovati oko toga ko je veći Srbin, ali u milimetar, SDA i SBB će, istina, još glavinjati zajedno, ali kao opozicija jedni drugima, dok će se Dragan Čović dosađivati. Za razliku od banjalučkog vožda i bošnjačkih prvaka, on je svoje bivše prijatelje i suradnike, baš kao i neprijatelje, redom posmicao. I to je ono što kod njega najviše vole dva posvađana stranačka čelnika iz Sarajeva.