Uoči raspleta: Mamu mu jebem ko je prvi počeo

Tako se, „Mamu mu jebem ko je prvi počeo“, zove teatarski tekst drugog najboljeg i najvažnijeg pisca u historiji makedonske drame, Dejana Dukovskog. Komad, a prema jednom od kraćih tumačenja njegovog sadržaja, govori o tome „šta se dešava kada prestane stanje u kojem ne postoje posljedice i počne život“. Naslov ovog teksta se, dakle, ne odnosi na nekoga konkretnog u zemlji u kojoj ne postoje posljedice, pa samim time ni život ne počinje, već traje njegova sve mučnija simulacija.

Odavno, od prve sekunde mira, pa tako skoro četvrt stoljeća, kod nas nije važno ko je prvi počeo. Ko god da jeste i šta god da je započeo, na kraju je završio na suprotnoj strani barikade. Ipak, uoči izvjesnog formiranja vlasti koju će na nivou Bosne i Hercegovine činiti Stranka demokratske akcije, Savez za bolju budućnost, Hrvatska demokratska zajednica i Savez nezavisnih socijaldemokrata, plus nešto sitnog političkog otpada, a na nivou Federacije prve tri partije i nešto sitnog političkog otpada, nije loše upitati se koje prvi počeo. Tako, naime, možemo doći i do odgovora na to ko je više ustuknuo i napravio ama baš sve suprotno od onoga za šta se do prije neki dan zalagao.

Kako, da ponovimo, suštinski i nije najvažnije ko je zbilja prvi počeo, te kako bi izbjegli mogućnost da neko od aktera političkog života čije pominjanje slijedi, u naslovu prepozna vlastitu mater, najbolje je krenuti abecednim redom prema kojem poredak izgleda ovako: Čović, Dodik, Izetbegović i Radončić.

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice u predizbornoj je kampanji od non do stop pozivao braću Bošnjake – sestre mu, valjda, nešto nisu bile napete – da ne glasaju za Željka Komšića kojeg će kasnije nazvati projektom SDA i Islamske zajednice. U isto vrijeme je činio ama baš sve što je mogao da ka Komšiću okrene i one koji njegova dva mandata pamte isključivo po tome što je obnašao fukciju zamjenskog Harisa Silajdžića u javnim istupima, pažljio vodeći računa da iza sebe ne ostavi bilo kakav trag boravka u Predsjedništvu. Kako je završio Čovićev šizofreni pokušaj da o istom trošku mobilizira svoje i demobilizira tuđe birače, znamo. Kao što znamo šta je bilo poslije: HDZ je postala nezaobilazna i neizbježna stranka u formiranju vlasti, a njen je predsjednik tu činjenicu iskoristio da kao uslov svih uslova istakne izmjenu izbornog zakona, odnosno čvrst dogovor o tome sa budućim partnerima. Partnere je našao u, gle čuda, SDA-u, zatim SNSD-u i najvjerovatnije SBB-u. O tome jesu li se šta dogovorili o novim pravilima izbora svi jako glasno šute iz vrlo jednostavnog razloga: nemaju, naime, šta reći.

Milorad Dodik je prošle jeseni postao predsjednikom države čiji nestanak najavljuje već trinaest godina. I za Predsjedništvo se, govorio je, kandidirao kako bi ojačao poziciju Republike Srpske i, samim time, oslabio Bosnu i Hercegovinu koju odjednom želi približiti Evropskoj uniji – ovakvu kakva jeste, dakle sa RS-om u njoj. Ono što nikako, ali nikako - osim, naravno, opstanka BiH - Dodik ne želi, jeste ulazak Bosne i Hercegovine u NATO. Samo što to još nije rekao niti jednom od bitnih ambasadora sa kojim se susreo u Istočnom Sarajevu ili Sarajevu, gradovima čije je približavanje predložio! Milorad Dodik je u kontinuitetu destruktivan i u istoj mjeri dvoličan: kada mu treba SDA da bi imao više mjesta u Domu naroda, onda su partneri, kada ostvari zacrtano, vrati se svođenju srebreničkog genocida na veći zločin u maloj općini.

Stranka demokratske akcije je iz izbora izašla kao relativna pobjednica sa malim koalicijskim potencijalom: srpske i hrvatske predstavnike su, kao, željeli oslabiti stvaranjem patriotskog saveza sa SDP-om ili kompletnim Bh blokom, a sve kako bi, uz ostalo, ubrzali put BiH u NATO, što smatraju – i jedino u tome imaju pravo – vitalnim tronacionalnim interesom u državi kojoj druga hladnoratovska strana, Rusija, želi dugi i teški status quo. U razne Izetbegovićeve sheme se jedino nije uklapao Fahrudin Radončić. A onda su se dogovorili o saradnji, tek koji dan nakon što su se srdačno i prijateljski ispričali predsjednik SDA i čovjek kojem je poručio da se u BiH neće ispunjavati njegove želje, već poštovati zakone. On, taj čovjek, zove se naravno Dragan Čović. Bakir Izetbegović se, izgleda, umorio: više mu ni NATO nije nešto oko čega se vrijedi natezati. „Usvajanje tog plana nije ulazak u NATO. To se neće desiti dok ne bude spremnosti svih. Tako da od Dodika očekujem da se napravi taj korak i da omogućimo imenovanje Tegeltije", kazao je govoreći o usvajanju godišnjeg nacionalnog plana bez kojeg NATO-u može prići samo onaj ko ode u Hrvatsku ili Crnu Goru, nama najbliže zemlje članice.  

Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića je u BiH funkcionirao kao Most u Hrvatskoj, samo puno duže: to što su bili u vlasti, nije im smetalo da se ponašaju kao opozicija. Za sve to vrijeme Radončić i Izetbegović su jedan o drugom govorili sve ono zbog čega se u civliziranim zemljama ide na sud, a u manje civliziranim na dvoboj kuburama. Predsjednik SBB-a je na posljednje izbore izašao s istim ciljem kao i na sve ranije: da demokratskim putem postane Izetbegović umjesto Bakira, odnosno naljednik Alijin. Završio je iza Šefika Džaferovića i Denisa Bećirovića, dok mu je stranka naučila da je puno slabija nego se u njoj vjeruje. Nakon što se jedva oporavio od poraza, Radončić je prvo izjavio da je odbio poziv za koaliranje sa SDA – poziv koji, uzgred rečeno, donedavno uopće nije dobio, te da će Savez za bolju budućnost ostati u opoziciji bez obzira na odluke svojih saveznika iz Kantona Sarajevo. Dva stara prijatelja i dva kasnija ljuta neprijatelja ne vole, i tako godinama, u isto vrijeme biti na teritoriji istog grada, ako već ne mogu trajno boraviti u različitim kantonima. No... „Niti ja, niti Izetbegović, niti ijedan lider, nemamo pravo na vlastite sujete. Nismo više u predizbornoj kampanji gdje padaju teške riječi, dešava se da se nakon izbora situacija naglo mijenja u negativnom smislu. Kao ozbiljni ljudi moramo raditi da dođemo do jedinstvenog bloka“, rekao je Fahrudin Radončić nakon što je primio i prihvatio poziv SDA za saradnju. Istom prilikom nije objasnio jesu li svi oni tekstovi u „Dnevnom avazu“ o bošnjačkoj mafiji i donu Bakiru, Izetbegovićevom radikalizmu, njegovom represivnom aparatu usporedivom sa rumunskim iz doba Čaušeskua, te montiranim optužnicama i nerealiziranim atentatima, bili samo dio kampanje u kojoj „padaju teške riječi“ ili upravo to, od mafije do tajne policije, Izetbegovića u Radončićevim očima čini ozbiljnim.

Cijelu prošlu godinu i dva mjeseca ove potrošili smo na Čovićeve ucjene, Izetbegovićevu proizvodnju neprijatelja praćenu izdavanjem patriotskih atesta, Dodikovo rastakanje BiH i Radončićevo prokazivanje SDA kao kancerogenog tkiva Bosne i Hercegovine. I sve smo to, ali sve, ozbiljno shvatali. Nakon dugih četrnaest mjeseca kriza je, eto, svršila: formira se vlast koju će činiti SDA, HDZ, SBB i SNSD, odnosno njihovi predsjednici čije će dogovore marionete pretvarati u skupštinske odluke.

Zbog tog ishoda, sličnog svim ranijim u svim dosadašnjim najvećim krizama od Daytona, zaista više nije važno pitati se ko je prvi počeo, već hoće li ovo, mamu mu jebem, ikada završiti?

Pitanje je, naravno, retoričko.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.