Turčenje: Čvrste granice velike ljubavi

Bošnjaci, Srbi i Hrvati jako vole da ih se voli. Ne općenito i bilo gdje, recimo u Koreji ili Uzbekistanu, na Mauricijusu ili Islandu, već u Zagrebu (Hrvati), Beogradu (Srbi) i Ankari (Bošnjaci).

Dok službeni, Vučićev Beograd, sunarodnjacima na zapadnoj obali Drine šalje sve nježne riječi ovog dijela svijeta, a bosanskohercegovačkim Hrvatima isto kazuje Željana Zovko, u Erdoganovoj Turskoj se svako malo potrude da Bošnjacima objasne kako ih baš vole, ali samo do prvog interesa, pa tako dvadeset i sedam puta.

Bošnjački poslanici protiv

„Draga braćo Bošnjaci, kao turski i muslimanski sin Balkana, podnio sam prijedlog Velikoj narodnoj skupštini da se Srebrenički masakr prepozna kao genocid. Na kraju mog govora isključili su mi mikrofon uz obrazloženje da mi je isteklo vrijeme. Govorio sam za 8.372 naše braće. Nažalost, moj prijedlog su odbili zastupnici AKP-a. Najviše me uznemiruje činjenica da su naši bošnjački poslanici kao što su Saffet Sancakli i Ayhan Salman bili protiv prijedloga. Ne prihvaćam ovu situaciju, ne mogu. Prije nego što sam izabran, obećao sam Bošnjacima, bit ću glas ubijenih civila na pijaci Markale!, ispričat ću o tuzi nana koje su protjerane iz svoje kuće u Goraždu, pričat ću vam o majkama u opkoljenom Sarajevu koje su svojoj djeci kuhale travu da ne gladuju. Neću dopustiti da se Srebrenica zaboravi, neću pustiti ovu stvar! Masakr u Srebrenici je genocid i osigurat ćemo da ga Velika narodna skupština Turske prizna kao genocid. Kao Republikanska narodna stranka, nećemo odustati dok naša Vrhovna skupština ne prizna ovaj genocid!", kazao je Hasan Ozturk, zastupnik opozicione Republikanske narodne stranke (CHP) i predlagač Deklaracije o genocidu u Srebrenici koju je vladajuća većina u tamošnjem parlamentu glatko odbila.

Bošnjaci pod velikim, klempavim slovom

Tu većinu, naravno, ima Erdoganova AKP-a koja je 2018. godine u Sarajevu – da, u Sarajevu! – održala predizborni skup, a Bakir Izetbegović u ulozi, valjda, domaćina, kazao: „Dugo smo mi zajedno i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno. Zadnji put na Čanakaleu (Galipolju) Bošnjaci su branili Tursku kao svoju domovinu, a ako nas je povijest razdvojila sudbina nam je opet bila slična“.

Kasnije je, kada ga je konačno primila tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, umjesto o Bosni i Hercegovini ili Bošnjacima u njoj, Izetbegović drvio o vrlinama Recepa Tayyipa Erdogana.

Očekivati da Izetbegović razumije kako nema razlike između onih Bošnjaka što su na Galipolju „branili Tursku kao svoju domovinu“ i Bošnjaka koji su pod velikim, klempavim slovom u branili NDH-a kao svoju domovinu, jednako je kao očekivati da konj otpjeva  makar dvije arije iz opere „Nabucco“.

Ta Turska koja se branila na Galipolju, kao i ona Nezavisna država Hrvatska za koju se ginulo po bosanskohercegovačkim šumama i gorama su BiH držale pod okupacijom i u njoj činile zločine: osmanska vojska nad nemuslimanima, a ustaška nad Srbima, Jevrejima, Romima i komunistima.

Amanet

U svakom se nacionalizmu vrhuncem izdaje smatra predaja dijela vlastitog teritorija nekoj drugoj naciji ili državi. Dok je NDH dijelove Republike Hrvatske predala Talijanima onako, nasilnu, osmansku okupaciju Bosne – Hercegovina pod tim imenom tada nije postojala – SDA je nekoliko vijekova kasnije pretvorila u poželjnu i dobrodošlu.

Historija je, naučili smo, ovdje jako živahna, dok je sadašnjost… E, ona je barem jasna, samo što je previše onih koji se prave da nije.

Recep Tayyip Erdogan nije jednom, već oko hiljadu puta govorio o bošnjačkom i turskom bratstvu, o rahmetli Aliji Izetbegoviću i amanetu koji mu je ostavio, o vlastitoj brizi za muslimane na Balkanu, ali su, paralelno, turske investicije u Srbiji bile i ostale veće od onih u Bosni i Hercegovini. Također, srebrenički je genocid spomenuo kada god je bila zgoda i tako će nastaviti sve dok bošnjačka politička elita na jednak način ne definira turski genocid nad Armencima. Kada počne, a bilo bi moralno ma koliko je kasno, u Tursku neće niti na godišnji.

Za razliku od Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Kosova, Albanije, Austrije, Belgije, Litvanije, Luksemburga, Švicarske, Kanade, Australije, Irana…Turska, baš kao i Srbija, nikada nije – a dok je AKP-a i neće – usvojila rezoluciju o srebreničkom genocidu kojeg, istina, ne negira i ne svodi, kao parlament u Beogradu, na „samo“ strašni zločin.

Vječni interesi

Deklaracije, ovakve ili onakve, ne mogu promijeniti niti povijesne činjenice, niti presude međunarodnih sudova, ali imaju itekakvu simboličku važnost. U ovom slučaju se neusvajanjem, pored ostalog, pokazuje i kako će Turska svaki, bukvalno svaki svoj interes staviti ispred bošnjačkog, pa makar on, taj bošnjački interes, bio takav da ničiji drugi ne može ugroziti.

Nije, naime, Srbija prekinula diplomatske odnose sa Australijom, Sjevernom Makedonijom ili Austrijom zbog odluka tamošnjih skupština o Srebrenici, kao što Srbija neće odbiti turske milione nakon što jednog lijepog dana Erdogan padne, a nova vlast učini ono što je od sadašnje tražila opozicija.

Nije, da skratimo, uopšte važno zašto je Vrhovna skupština Republike Turske odbila Deklaraciju o genocidu u Srebrenici, već je važno da je to učinila i usput još jednom „bošnjačkoj braći“ objasnila kako u politici nema vječnih ljubavi i mržnji, već samo vječnih interesa. Onaj ko to ne shvata, tome pomoći jednostavno nema.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.