Tok novca: Kako pravilno njegovati korupciju

Eto, dočekali smo i to: jedan se Bošnjak, a nije član Saveza nezavisnih socijaldemokrata, niti komšija Milorada Dodika, slaže sa predsjednikom Republike Srpske. Zove se, taj Bošnjak, Almedin Aliefendić, rođen je u Kaknju, tamo živi, član je Stranke demokratske akcije i zastupnik u Predstavničkom domu Federacije Bosne i Hercegovine.

“Ova mjera je bila i dio našeg prijedloga u kampanji u Kaknju s jasnim ciljem da javni novac služi građanima u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj zaštiti i lokalnom razvoju, a ne partijskoj infrastrukturi. U Kaknju je to 50.000 KM, a u Federaciji BiH to je 4.560.000 KM. Vrijeme je da Kakanj i Federacija krene tim putem", kazao je Aliefendić, komentirajući odluku Narodne skupštine Republike Srpske, dakle Milorada Dodika lično, o ukidanju financiranja stranaka iz budžeta tog entiteta.

Cementiranje korupcije

Potpuno je nevažno da li Aliefendić ne zna šta govori ili namjerno zagovara cementiranje ionako kapilarne korupcije u Bosni i Hercegovine. U svakom slučaju, šteta koju priziva je jednaka.

Milorad Dodik, naravno, nikada ne bi podržao Prijedlog zakona o finansiranju političkih organizacija, a kamoli njegovo prihvatanje, da je SNSD u opoziciji. Jednako tako, ne bi ga ni smislio da visoki predstavnik Christian Schmidt nije zabranio budžetsko održavanje njegove i stranačke infrastrukture Nenada Stevandića, lidera Ujedinjene Srpske i predsjednika Narodne skupštine RS-a.

„Tender za održavanje vozila Škoda za Predsjedništvo BiH dodijeljen je firmi Autokomerc V.S. koja je u vlasništvu Siniše Vidovića, potpredsjednika Ujedinjene Srpske Nenada Stevandića za kojim je raspisana centralna potjernica. Na tender vrijedan skoro 19.000 KM bez PDV-a prijavila se samo Vidovićeva firma. Sporazum je potpisan na dvije godine, a navodi se da će Vidovićeva firma održavati motorna vozila u Sarajevu i Banjoj Luci, koja su u garantnom roku, za potrebe Predsjedništva BiH. Navedeno je i da je kriterij za dodjelu ugovora najpovoljnija ponuda“, objavio je, uz ostale medije, portal Klix.

Javne nabavke

Tih 19.000 maraka, istina, nije neka para za rad stranke, ali je dobar primjer funkcioniranja mehanizma koji se od prije neki dan lažno predstavljati kao Zakona o finansiranju političkih organizacija.

SNSD-u će, prvo, dugove vraćati tajkuni koje je režim odabrao da ispadnu sposobni nakon što su potvrđeni kao podobni, a onda će im ista ta SNSD, koristeći se famoznim javnim nabavkama ili kako se već to zove, osigurati da na tenderima imaju najbolje ponude, naplate se i u znak zahvalnosti poguraju, normalno, SNSD – stranku koja je od Republike Srpske ionako napravila bankomat za kojeg PIN imaju Dodik i njegovi ovlašteni zastupnici.

Stevandić je, je li tako – tako je, manji, ali ne i nevažan partner u vlasti, pa će se i za njegovu partiju naći neko održavanje auta, čišćenje klima, farbanje bandera, servisiranje zvučnika pored zgrade Vlade Republike Srpske… Istina, morat će se angažirati posrednička firma u vlasništvu visokih dužnosnika ili uglednih članova Ujedinjene Srpske, ali dobro, ne može sve ići kao voda, nešto mora i kao po loju.

Smrt nade

Klijentelistička mreža u Bosni i Hercegovini funkcionira zapravo jednostavno: stranka ili stranke na vlasti imaju svoje omiljene, ugledne privrednike koji je pomažu, dok oni čije ponude nisu bile najpovoljnije, pa tako 27 puta, doniraju opozicionim partijama uz podrazumijevajući dogovor prema kojem će im se usluga vratiti kada opozicija i pozicija zamijene mjesta.

Da način financiranja političkih organizacija iz budžeta sprječava interesne brakove između stranaka i oligarha, tih brakova bi niti bilo. Ukidanje, međutim, podrazumijeva i smrt nade da će se jednom, nekada, nekim čudom, raspisivati tenderi čiji se pobjednik ne zna unaprijed i da neće baš svaka šuša s parama moći utjecati na kreiranje zakona od kojih će se dodatno okoristiti. Pri tome, onaj ko se jednom dokopa vlasti i nema problema sa savješću, na toj istoj vlasti može ostati dok mu ne dosadi, sve uz famozni demokratski legitimitet. U politici je, naime, dojam važniji od činjenica, programa i biografija kandidata i kandidatkinja, a on, taj dojam, se može kupiti. Ne uvijek direktno – iako je bilo i takvih slučajeva, pa se za fotografiju „ispravnog“ glasačkog listića dobijalo 100 maraka na ruke – već uz pomoć plaćenih medija, oglasa, održavanjem stranačkih skupova sa pjevanjem i ražnjevima i sve tako do zapošljavanja u privatnim kompanijama u kojima se, kao i u javnim i strogo kontroliranim firmama, daleko više od znanja i vještina, cijeni poziv sa vrha piramide političke moći.

„Kriminal treba iskorijeniti, a korupciju njegovati“, rekao je jedan, sada već pokojni, anđeo tranzicije iz Dalmacije u kojoj je njegova građevinska mehanizacija radila od non do stop, zahvaljujući – o, gle čuda velikoga – tome što je baš uvijek imao najbolje ponude, kasnije mijenjane aneksima ugovora potpisivanim na zadovoljstvo i naručitelja i izvršitelja koji je, zahvaljujući savršenom poznavanju tehnika njegovanja korupcije, imao sjajne odnose s vlašću i korektne s opozicijom, pa mu povremeno promjenjiva biračka volja nije ugrožavala kontinuiranu akumulaciju kapitala.

Glasnogovornik sistema

Almedin Aliefendić, vrlo vjerovatno, ma sigurno, nikada nije upoznao autora jedne od najtačnijih sentenci procesa prelaska iz nečega u ništa poznatijeg kao tranzicija, ali jeste postao glasnogovornikom sistema kakav je pokojni građevinar sanjao dok nije trajno sklopio oči.

Uzgred rečeno, ima i drugih, boljih, dugoročno manje štetnih načina da se uštedi nešto maraka koje će, kako Aliefendić reče, služiti „građanima u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj zaštiti i lokalnom razvoju, a ne partijskoj infrastrukturi“, ali mu oni – ukidanje naknada za odvojeni život, pa za rad u parlamentarnim odborima ili umanjenje primanja po kojekakvim upravnim i tome slično – nisu pali na pamet. Valjda čeka da se Dodik sjeti, pa da prepiše.

E, to dočekati neće. A nećemo ni mi.