Tiho, najtiše: Grobovi u prahu

Pamtite to kao da je bilo danas, a ne prije čak osam-devet, možda i nevjerovatnih deset dana. Grupa nepoznatih počinitelja temeljito je i vješto – bila je, naime, noć, dakle ne baš sjajni radni uslovi – u prah i pepeo pretvorila 630 (slovima: šest stotina i trideset) ploča na mostarskom Partizanskom groblju, remek djelu spomeničke baštine i genijalnog arhitekte Bogdana Bogdanovića.

Mostar je, da se mi ipak podsjetimo, zlu ne trebalo, sredinom prošle sedmice usnio mirno, a ustao nad hrpom šute koja je ostala iza noćnog, nesumnjivo organiziranog juriša na imena i duhove davno poginulih partizana.

Oko sedamdeset i dva sata se činilo kako su svi redom osupnuti i zabrinuti, šokirani i zapanjeni, užasnuti i rastuženi: članovi antifašističkih udruga iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske su protestvovali, Fadil Novalić nije rekao ništa upečatljivo glupo, Mario Kordić je izrazio žaljenje, Sanela Prašović Gadžo je zatražila da Vlada Federacije u roku odmah osigura novac za obnovu i... I eto. Novinske tekstove, naravno, ne računamo.

Da je sve kao što nije, dakle da nije naopako, u mostarskoj bi policiji upravo trajalo otvoreno prvenstvo u nervnim slomovima: Hercegovke i Hercegovce u uniformama bi, prvo, nervirali novinari koji zovu od non do stop i traže podatke o istrazi, zatim kolege i kolegice iz Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije – poslani kao ispomoć, te službenici Obavještajno sigurnosne agencije koji su procijenili moguće, teže posljedice uništavanja ploča u gradu u kojem je rat stao davno, samo što mir još nije izbio u punom kapacitetu.

Kao što znamo, ništa o svemu tome ne znamo. Ili, Sidranovski kazano, ne može se nešto znati o nečemu čega nema. Osim, naravno, ako to nešto nije u dubokoj ilegali i najvećoj tajnosti u gradu poznatom po tome da se najčuvanije tajne saznaju do ručka.

Nesreća u nesrećinoj nesreći nije samo u tome što javnost ima dojam da se na rasvjetljavanju odvratnog, anti civilizacijskog čina od prošle sedmice ne radi ništa posebno – da jeste, bilo bi dovoljno pojačati policijsku službu za famozni PR - već u tome što bi se moglo pokazati kako je nemogućnost političkog profitiranja od iživljavanja nad mrtvim partizanima izvanredno opravdanje za držanje straže i tankog gemišta u debeloj hladovini.

Tri su dominantne teorije (zavjere) o zločinu na Partizanskom groblju. Prema, evo neka bude prvoj, odred s macolama je organiziralo bošnjačko paraobavještajno podzemlje kako bi pokazalo da na zapadnoj obali Neretve žive isključivo ustaške postrojbe u pričuvi, te potaklo Bošnjake da na narednim izborima učine sve kako Komšića u Predsjedništvu ne bi zamijenio kandidat Hrvatske demokratske zajednice, ma kako se zvao.

Druga teorija kaže kako je upravo HDZ organizirala razbijače, osigurala im sredstva za rad i mir u noći, a sve da bi izazvala značajnije napetosti, pa i ograničeno nasilje koje bi bilo opravdavajuće za radikalne odluke te stranke i HNS-a kao njenog pseudonima.

Prema trećoj teoriji, one što su se naradili razbijajući šest stotina i nešto spomenika zaštit će se tako što će, kao u slučaju Dženana Memića, krivica biti nakačena nekome ko je baš tu noć slučajno prošao u krugu od pet kilometara od mjesta zločina, a jeftin je za žrtvovanje i prateće policijsko samohvaljenje.  

Jedini način da se utvrdi ko je, zašto, sa kojim motivom i pod čijom zaštitom razbijao ploče, jeste da sve skupa otkrije i dokazima potkrijepi policijska istraga na kojoj bi, prije i više od svih, trebao insistirati gradonačelnik Mario Kordić. Naravno, ne samo zato što mu to spada u opis posla, već i zato što bi njegova politička budućnost mogla ovisiti o ovom događaju.

Nije, naime, nikakva tajna da predsjednik Vlade Republike Hrvatske i, što je u ovom slučaju važnije, čelni čovjek onog HDZ-a što mu je središnjica na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma – čudne li simbolike... – Andrej Plenković, ima daleko bolje mišljenje o Kordiću nego o Draganu Čoviću i da vjeruje kako bi njegovom, Kordićevom, kandidaturom za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine napravio pola posla u procesu promjene predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine. Osim toga, procijenjeno ja u Zagrebu, ali i drugdje, kako je Kordić daleko manje iritantan za bošnjačke birače koji će, u slučaju da HDZ isturi mostarskog gradonačelnika, svoje glasove podijeliti na Bakira Izetbegovića i Denisa Bećirovića, čime bi se, bez obzira na aktuelni Izborni zakon, došlo do famoznog legitimnog predstavljanja u kolektivnom šefu države.

Mario Kordić, u suštini, spada u neprihvatljivo kadrovsko rješenje i za Čovića i za Izetbegovića i za Komšića. Samom njegovom kandidaturom jednako gube svi: prvi poziciju na vrhu piramide moći među bosanskohercegovačkim Hrvatima, drugom se dodatno komplicira put u Predsjedništvo jer potencijalni Bećirovićevi glasači nemaju razloga da postani sigurni Komšićevi, dok treći bez pomoći SDA i njene vjersko-stranačke infrastrukture teško, jako teško može dobiti još jedan uzaludni mandat.

Od Kordića koji nije osigurao video nadzor Partizanskog – a mogao bi se sjetiti pa objasniti i zašto - zbog čega je ploče bilo sigurnije razbijati, dok se njega može kompromitirati, neku korist, dakle, mogu izvući najdraži neprijatelji. To što je on osudio divljaštvo na groblju i što mu u gradu vječitih napetosti ne trebaju novi, makar i minimalni problemi – ovaj je, naravno, maksimalan – ništa ne znači u društvu u kojem su činjenice uvijek u zaostatku za dojmovima.

A za činjenice je, rekli smo, zadužena policija koja je najefikasnija u poštivanju zakona šutnje. Na opću radost onih što naredne izbore doživljavaju kao posljednju priliku za političko preživljavanje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.