Svadbarskim sokakom: Turski sultan, a slonovi naši

„To da je Milorad Dodik čovjek koji mijenja stav svakih pola sata znamo, ali to svakako nije opravdanje da se predsjednik Turske sretne sa njim u Sarajevu. To što je Bakir Izetbegović čovjek koji zajedno sa Dodikom uništava ovu zemlju znamo, ali to nije razlog da predsjednik Turske dolazi na svadbu njegove kćerke i usput u posjetu Bosni i Hercegovini“, napisao je, pored ostalog, Vojin Mijatović na Facebooku.

Potpredsjednik Socijaldemokratske partije BiH puno je bolji u dijagnostici nego u propisivanju terapija. On je, čisto da se podsjetimo, nedavno zagovarao ujedinjenje svoje i stranke jednog lica, Demokratske fronte Željka Komšića, što bi za druge možda i bio spas, a za prve sigurna prečica do pakla. No dobro, to u ovom slučaju nije važno. Vojin Mijatović je s malo riječi precizno opisao ključni razlog dolaska Recepa Tayyipa Erdogana u Sarajevo i njegove dopunske aktivnosti u kojima će, s velikim zadovoljstvom i mimo svih teških riječi izgovorenih u posljednje vrijeme, statirati i Milorad Dodik i Šefik Džaferović i Komšić, te Dragan Čović ukoliko bude vremena i prostora.

Jedini koji neće, jer je u ovom slučaju režiser manifestacije sa ljubljenjem friškog bračnog para i prijemom za turskog predsjednika, je Bakir Izetbegović - čelnik Stranke demokratske akcije, sin od Alije i babo od mlade.

Njemu, Izetbegoviću, stvarno neće biti lako: treba se, koliko god je moguće, a nije puno, revanširati Erdoganu za gostoprimstvo iz maja 2016. godine, kada su on i Seka bili gost i gošća, a Erdogan i hanuma mu Emine – domaćini.

Malo šta, kao to carsko vjenčanje Sumeyye - djevojački Erdogan - i Selcuka Bayraktara, govori i o načinu na koji Erdogan upravlja Turskom i o razlozima zbog kojih ga ovi našu duduci vole. Prvo, da ne bude zabune, generira drugo, jer da je Erdogan liberalniji, manje sklon nepotizmu i korupciji, ne bi ga na isteku ljeta 2021. ni Šefik Džaferović dočekao u Predsjedništvu BiH.

Podsjetimo se, vrijeme je i važno je, podjele uloga na onoj grandioznoj carigradskoj svadbi iz maja 2016. godine: zet Recepa Tayyipa Erdogana je postao Selcuk Bayraktar koji platu prima kao - biznismen u vojnoj industriji. On, Selcuk, za kuma je odabrao, ni manje ni više, generala po činu i tadašnjeg načelnika Generalštaba Turske. Inače, Recep Tayyip Erdogan imenuje načelnika Generalštaba armije koja je po brojnosti druga u NATO-u, dok on, načelnik, general i kum, odgovara premijeru Turske koji, je li tako, tako je, dolazi iz Erdoganove AKP i prva mu je referenca – lojalnost predsjedniku.

Samo budale i konji tada, prije pet godina, na prijelazu iz proljeća u ljeto, nisu sumnjali da je vjenčanim listom Sumeyye i Selcuka Bayraktara ovjeren savršeni splet interesa političke moći, vojne sile i kapitala. Ostali su se pitali koliko će biznismena iz vojne industrije paziti kum iz Generalštaba kojeg je na funkciju postavio biznismenov punac i brine li ga, generala, to što će morati podnositi račune premijeru kojeg je montirao predsjednik, ujedno i punac biznismena? Pitanje je, naravno, bilo retoričko jer je odgovor poznat.

Ima li, da se sada mi upitamo retorički – jer odgovor znamo i znanje nam se potvrđuje svaki dan najmanje tri puta, neovisno o jelu – ikakve suštinske razlike između načina na koji Erdogan vlada Turskom i onih na koje svojim zonama odgovornosti upravljaju Izetbegović, Čović i Dodik? Razlike u ovlastima, mogućnostima, broju aktera, količini novca i akumuliranoj moći između bosanskohercegovačkih slonova i turskog sultana novog doba ne treba računati. Jednostavno, nisu ovi naši krivi zato što kompletna BiH, sa svim svojim narodima, građanima, Sejdićem, Fincijem i kulturno-historijskim znamenitostima može stati u Istanbul kao komoda za cipele u hodnik trosobnog stana: glatko i tako da ne smeta.

Za razliku od Čovića i Dodika, Izetbegović uz koruptivni ima i dodatni razlog za divljenje čovjeku koji je zauvijek promijenio ljepše lice Turske, a uspješno zadržao nekoliko ružnih, računajući i ono u kojem prokleto sličimo i zbog kojeg ga ovdašnji liderčići tako silno vole.

Kapilarna korupcija je, naime, crvena nit ranijih i sadašnjeg režima u Ankari, ali sa prijašnjim Izetbegovići nisu imali ni blizu dobre odnose kao sa aktuelnim sa kojim dijele i obostranu alergiju na sekularizam. Nije, drugačije rečeno, stariji Izetbegović „Bosnu i Bošnjake u emanet“ ostavio Turskoj kao takvoj, dakle jedinoj zemlji sa muslimanskom većinom i sekularizmom zaštićenim Ustavom – osim Francuske koju je Ataturk kopirao, te Irske, niko u Evropi nema ništa slično – već isključivo Turskoj Recepa Tayyipa Erdogana: Osmanskom carstvu 2.0; zemlji koja odbacuje decenije modernizacije, emancipacije, prosvjetiteljstva i evropeiziranja i u kojoj su slobode pojedinaca na nikada nižem nivou, a ne može se reći kako su ikada bile na zavidnom.

Tamo negdje između prvih izbora i početka rata, Momčilo Krajišnik – kasniji osuđenik za ratne zločine ali i prvi član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske – je sunarodnjake  plašio tezom da SDA od Bosne i Hercegovine želi napraviti Tursku. U to vrijeme Turska je, kao i danas, bila članica NATO-a, ali i imala daleko bolje odnose sa SAD-om, nije šurovala sa nedemokratskim režimima i, koliko god je izjedala korupcija, sekularizam i prozapadna orijentiranost nisu dolazili u pitanje.

Danas, kako vidimo, niko nikoga u Bosni i Hercegovini ne plaši Turskom, ali se njoj i njenom predsjedniku svi podjednako dive i svi mu zavide zato što je privatizirao zemlju od preko osamdeset miliona ljudi, dok je domaćem jadu ostalo da podijeli vlasništvo nad tri miliona i tristo hiljada. Tačno milion manje nego što grad Izmir ima stanovnika.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.