Stolačka dimna zavjesa

O tome šta se zbivalo jedne izborne nedjelje u Stocu, znamo manje-više sve: HDZ-ovi namještenici u nekakvim komisijama olabavili su pravila glasanja do krajnjih granica, da bi onda SDA-ov kandidat za općinskog načelnika, Salmir Kaplan, to odlučio popraviti argumentom sile, jer o sili argumenata ima stav kaodrug Staljin o povjerenju - kojeg je smatrao dobrim, ali ne i efikasnijim od represije.

Izborni proces je, dakle, prekinut, policija i medicinsko osoblje su u danu vikenda imali više posla nego obično i krenula je redaljka: u Stocu od drugog oktobra do evo ove minute, još samo nisu bili gradonačelnik Ljubljane i predsjednik općinske skupštine iz Gostivara. Imaju, bit će, neodgodivih, ranije preuzetih obaveza.

O tome, ponovimo, šta je bilo, znamo manje-više sve, ali nam to ne pomaže da odredimo kome je nanešena najveća šteta. Je li Hrvatskoj demokratskoj zajednici u kojoj su sada svjesni kako će ponovljeni izbori, kada ih jednom bude, biti nadzirani i pošteni, što za posljedicu može imati poraz njihovih kandidata? Ili, ipak, Stranci demokratske akcije koja će morati naći zamjenu Salmiru Kaplanu, čija će karijera dugo, jako dugo, ukoliko je uopće više bude, biti obilježena žigom primitivizma i nasilništva? Možda Savezu za bolju budućnost, stranci kojoj je – u kompliciranom ljubavno-interesnom trouglu - primarni partner SDA, a voljeni Dragan Čović?

Da ne živimo gdje živimo, stolački incident ozbiljno bi ugrozio vladajuću kolaciju u Federaciji – i kao takav i zbog razmjene verbalnih plotuna koja je uslijedila. Kod nas, međutim, problema uopće nema: Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončič su se našli, ne u troje, veća svaki ponaosob sa liderom HDZ-a, da bi zatim grupno zaključili kako im savez funkcionira dobro! Istina, malo su spori, ali... U čemu su tačno spori i šta to funkcionira, nije naglašeno jer, naravno, nije bitno: vlast svakako nije sredstvo za ostvarivanje ciljeva, već cilj kao takav, a oni su ga, eto, ostvarili.

Naivno je pitati sebe i prvog do sebe ko je najgore prošao u Stocu. Pitanje, daleko važnije, jeste: kome i zašto odgovara da Stolac još neko vrijeme, onoliko koliko treba, bude krizna tačka?
SDA je na posljednim izborima izgubila Unsko-sanski kanton i one dijelove Tuzlanskog u kojem su godinama birački spiskovi bili identični spiskovima njenih članova, zatim niz srednjebosanskih općina i gradova, plus Srebrenicu, kojom se bavila ne kao glavnim gradom bošnjačkog stradanja, već više kao nerazvijenom mjesnom zajednicom negdje na jugu Srbije.
U SBB-u su silnu energiju – i pare, normalno – potrošili u pokušaju da Bahrudin Bato Hadžiefendić zamijeni dugogodišnjeg gradonačelnika Tuzle, Jasmina Imamovića, ali i da, zajedno sa SDA-om i HDZ-om, osvoje većinu u Gradskom vijeću. E, tu većinu vidjeti neće, dok je Imamović pobijedio, blago rečeno, nadmoćno.

HDZ u većinskim hrvatskim krajevima ima podršku kao Lukašenko u Bjelorusiji, ali to ne znači da ju je kapitalizirala na način na koji to većina njenih glasača i očekuje: trećeg entiteta ima koliko i hrvatskog TV kanala na javnom servisu, a izborni zakon koji će onemogućiti nekog novog Željka Komšića je na čekanju, pa tako godinama.

''Ja vam ne vjerujem u takozvanu transparentnu vladavinu. Ako je nešto izloženo javnosti, tu nije centar moći. Stvarno, koji idiot moraš biti pa povjerovati da se The Odluke donose na sastancima Vlade otvorenim za javnost, ili na zasjedanjima Skupštine? Moć ostaje skrivena i po potrebi se premješta dublje u sijenku. A sjena je ogromna, veća od svijeta koji je baca'', rekao je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis u jednom intervjuu.

Da nije ovako kako Andrej kaže, mogli bi stolački incident promatrati kao izoliran slučaj. No, kako on, Nikolaidis, ima pravo, cijelu priču valja gledati u takozvanom širem kontekstu. Ne, neće nam to pomoći da dokažemo kako je sve bilo dogovoreno – jer nije, ali to ne znači kako nije i dobrodošlo – ali ćemo jednoga dana lakše prihvatiti otkriće onoga što se zbivalo dok se dizala hercegovačka prašina i spoznaju o tome šta je tada trebalo Izetbegoviću, kako mu je to Čović naplatio, normalno avansno, gdje u šemi Radončić i zašto.

A Stolac... Stolac k'o Stolac. Kako je ovdje već napisano: svaka kriza kod nas traje onoliko koliko treba da traje. Može mjesec, može do prvog sastanka na kojem će se, u dubokoj sjeni, donijeti one Nikolaidisove ''The Odluke'', a može i do nekog novog problema.

Uglavnom, zbivanja u Stocu ćemo jednom, kada dođe vrijeme, staviti tamo gdje su sada famozni Dodikov referendum, dupli mandat Željka Komšića, hapšenje Fahrudina Radončića, građanski pokret Prvi mart, mostarski izborni zakon, hrvatska autonomija sa početka stoljeća, socijalni nemiri iz 2014. i tako dalje i tako redom. Dakle, u rubriku bilo – prošlo – više ne koristi-ko ga jebe.