Šta je nama Donald Trump, a šta mi njemu?

E ako mi nismo nenormalni, onda sve oko nas treba pod hitno zatvoriti u ustanovu za liječenje mentalno oboljelih – i to doživotno. Prvo smo se, sjećate se, bilo neki dan, podijelili entitetski: Srbi su javno, kao da nekoga zanimaju, iskazali svoju podršku Donaldu Trumpu – tada samo kandidatu za predsjednika Amerike – dok su Bošnjaci, baš kao da i oni nekoga zanimaju, bili za Hillary Clinton u Bijeloj kući. Hrvatima se nije dalo okupljati u impozantnom broju, a i nisu imali kada: u Mostaru je, o čemu smo pisali, svečano otvaran kružni tok, pa su išli na besplatnu pivu i iste takve kobasice. Da nije, vjerovatno bi i oni stigli reći za koga su. Tačnije, da su za Trumpa.

Uglavnom, izbori u Americi su prošli, Donald Trump je pobijedio i evo je došlo vrijeme da se od non do stop pitamo, analiziramo, tumačimo, gdje smo tu mi, šta će s nama biti i kako će se, ali tačno, njegova administracija odnositi prema, recimo, uhapšenim pripadnicima HVO-a u Orašju ili pitanju Buškog jezera. Pa, dakle, upitajmo se šta smo mi Donaldu Trumpu, a možemo odmah i odgovoriti. U najkraćem: ništa. U nešto širem...

''Razmislite o uvijek popularnom sloganu kako treba da tražimo jednake mogućnosti, a ne jednake ishode. To možda zvuči dobro onima koji nemaju pojma kako žive desetine miliona Amerikanaca, ali ljudima sa bilo kakvim osjećajem za realnost zvuči kao okrutna šala. Skoro 40 posto američke djece živi blizu ili ispod linije siromaštva. Da li stvarno mislite da ta djeca imaju isti pristup obrazovanju i radnim mjestima kao deca bogatih? U stvari, kada djeca siromašnijih roditelja upišu fakultet, rjeđe ga završavaju od svojih bogatih kolega, a taj jaz se ubrzano širi'', napisao je Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u „The New York Timesu“ 2014. godine.

Nešto ranije, još jedan nobelovac, Joseph Stiglitz, u tekstu pod naslovom „Kraj američkog sna“, piše: „U martu 2012. oko 25 miliona Amerikanaca pokušavalo je da nađe posao sa punim radnim vremenom. Milioni ljudi su izbačeni iz svojih kuća. Na jednoj strani imamo prazne kuće, a na drugoj beskućnike... I prije krize 2008. koja je započela kolapsom Lehman Brothersa, američka ekonomija nije uspijevala da ispuni obećanja koja je sama davala. Iako je BDP rastao, građani su morali da prihvate pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih porodica, ukoliko se oduzmu prilagođavanja inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujuću ekonomsku mašinu, koja je očigledno funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda“.

Osim toga, Amerika sudjeluje i u trećem svjetskom ratu koji se vodi na ograničenom prostoru, u Siriji; zaglavila je u Iraku, u ratu koji traje duže i od onoga u Vijetnamu; države koje je zahvatilo famozno „Arapsko proljeće“ mahom su u situaciji za koju bi bilo dobro kada bi mogli reći da je katastrofalna...

Naša očekivanja od Amerike i njenih lidera uvijek su, i tako evo dvadeset i pet godina, veća od našeg značaja i daleko iznad mjesta koje nam pripada na listi prioriteta Washingtona. Za Billa Clintona, pamte stariji čitatelji, navijali smo kao da smo ga pravili ili rodili. Čekali smo njegovu pobjedu i famoznu Šestu flotu, pa da ratovi za nezavisnost u Hrvatskoj i BiH uspješno završe tako da već u ljeto 1993. možemo komotno na godišnji u Brela. On, Clinton, pobijedio je na izborima 1992, dužnost preuzeo u januaru naredne godine, da bi se rat završio krajem 1995. - Dejtonskim mirovnim sporazumom kojim smo se, vidimo, usrećili. Pred kraj svog drugog mandata, u proljeće 1999., Amerika je završila i posljednji balkanski sukob, onaj na Kosovu: bombardirala je Srbiju, pa onda pješadijom NATO-a omogućila Oslobodilačkoj vojsci Kosova da umaršira u Peć, Prištinu ili Uroševac, današnji Ferizaj.

Od Georega Busha mlađeg nismo, istina, očekivali puno, ali smo zato dobili isto: kontinuitet američke politike na Balkanu. Jednostavno, tamo gdje nema krize i interesa, nema ni angažmana, a kada ga ima, o čemu možemo svjedočiti do sudnjeg dana, onda nije cilj da se problem riješi pravedno, već da problema nema u televizijskom prime timeu CNN-a i FOX-a.

Barack Obama prvi je i jedini avansni dobitnik Nobelove nagrade za mir. Od njegovog „Yes We Can“, ostali su zdravstveno osiguranje za milione Amerikanaca – što je, nesumnjivo, revolucionarno i kao takvo će se pamtiti, osim ako Trump ne ukine pravo na doktora za svakoga, što je najavio u kampanji – mrtav Osama bin Laden, raskovana Libija, podijeljena Sirija i iznevjerena srednja američka klasa. Nas, ako ćemo pravo, nije ni pogledao.

Donald Trump, dakle, zatiče depresivnu Ameriku, unutarnje podjele i vanjski nered, domaće siromahe i haos Bliskog istoka, a spoljnopolitički partneri su mu razgoropađeni Vladimir Putin kojem je Crna Gora – čija je obala donedavno bila jedini dio Mediterana izvan NATO kontrole – utekla, te Evropska unija koja se raspada u direktnom prenosu. Dakle, sve i da ga kao zanimamo, nema se kada nama baviti. Preči su mu: Rusija, Turska, Sirija, Kurdi, Britanija, Meksiko, Irak, Iran, Izrael, Palestina...dok su ispred njih „40 posto američke djece blizu ili ispod linije siromaštva“ i nacionalna ekonomija „koja je očigledno funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda“, a svuda okolo „duboka država“: mehanizam koji omogućava da sve ostane isto, bez obzira na ime i prezime privremeno naseljenog u Bijelu kuću.