Šta je bolje - janje, Milanska skala ili WHF?

Ambasador Republike Italije u Bosni i Hercegovini, Ruggero Corrias, ostao je nedavno, blago rečeno šokiran, kada je shvatio kako se na koncertu milanske Scale održanom dvanaestog jula u Narodnom pozorištu u Sarajevu, nije pojavio niko od onih kojima je u opisu posla i sjedenje u VIP ložama, ma koliko program doživljavali kao najtežu kaznu.

Ruggero je priopćenju citirao sarajevskog reditelja Dinu Mustafića i njegov, malo ranije objavljeni tekst o tome kako je Planet Sarajevo postao crna rupa. Talijanskom diplomati odogovrio je, umjesto Mustafića, njegov prijatelj i kolega sa klase na Akademiji scenskih umjetnosti, dobitnik Oscara Danis Tanović, rekavši kako je, ako je već htio okupiti ministre kulture od kantona do Federacije, trebao okrenuti janje, a ne dovesti La Scalu.

Mogao je, nije kazao Tanović, ali se nekako podrazumijeva, Corrias rotaciju zaklane i oguljene životinje nazvati performansom, ko mu brani – važno je samo da se rekvizita servira dok je vruća.

Prošle subote, sat i pol, dva iza ponoći, u Širokom Brijegu je završen trinaesti po redu West Herzegowina Fest. Te večeri, kao ni dvije prethodne, na platou pored rijeke Lištice, u VIP šatoru – što, naravno, zvuči kao zajebancija, a i jeste i to planski – ili kraj jednog od šankova, nije viđen niti jedan ministar kulture, entitetski ili kantonalni, nije bilo njihovih specijalnih izaslanika i drugih, niskopozicioniranih delegata sa plaćenim putnim troškovima i prekovremenim radom.

Da se razumijemo, nikome nisu nedostajali niti jedne sekunde. Nisu čak, iako nije jasno kako, nedostajale ni pare koje uredno i redovno, u svakom dijeljenju iz nekog budžeta, zaobiđu WHF sa tri njegova takmičarska programa – za amaterski film, najbolji neafirmirani bend ili, kao ove godine, solisticu, i kratku priču – i četvrtim, što bi se reklo revijalnim, u kojem su sa kraja jula i početkom augusta nastupali Silente, Edo Maajka, Hladno pivo, Pavel i Vatra.

Trinaest godina, dakle, grupa entuzijasta, a profesionalaca – entuzijasti amateri su štetočine, dok su entuzijasti profesionalci, osim što znaju da rade i ne spuštaju estetske, organizacijske i sve druge kriterije zbog manjka profita, najčešće i revolucionari i, nazovimo ih, evolucionari – organizira West Herzegowina Fest u Širokom Brijegu. Nepretenciozno, ali kako treba i kako je red: sa ambicijom da ga odbrane od VIP-iziacije, uštogljenosti i, to pogotovo, nekakvog brandiranja, etikete koja, kako to zna biti, lako postane važnija od sadržaja.

Onome ko ne razumije da svaki događaj, kao i svaki tekst, ima svoj kontekst, Tesla ne može dokazati da WHF nije nekakav provincijski festivalčić u zapadnohercegovačkoj zabiti, nevažan i neusporediv sa prijestolničkim simulacijama kojima se stvara privid da kultura, institucionalana i vaninstitucionalna, nije preminula nakon duže i teške bolesti.

Cijelu jednu deceniju i još oko hiljadu dana ponavalja se, iz godine u godinu, festival bez velikog međunarodnog sponzora, nekakve fondacije za izvoz demokracije na veliko; bez tutora koji će za svaku sitno plaćenu, ma i krupno, nema veze, budalaštinu, reći da je great, wonderful, very important...; bez organizatora što vole riječi i sintagme poput rekoncilijacije, pomirenja, suočavanja sa prošlošću i euro integracija; mimo, dakle, antiratnih profitera i NGO hobotnice kojoj najbolje ide kompromitiranje ljudi i organizacija što se normalnim životom ne bave za dobru platu, već zato što je to samo i prvo normalno, pa tek onda iz svih drugih mogućih razloga.

"Naš dječački san pretvorio se u trinaestogodišnjeg dječaka“, rekao je uoči WHF-a Nikola Galić, web dizajner i, uz glumca Gorana Bogdana, jedan od dva ključna i najpoznatija organizatora širokobriješkog, trodnevnog i masovnog iseljavanja iz očajne stvarnosti. Na kraju je, prije dodjele nagrada i ovogodišnjeg doviđenja, filozofu Srećku Horvatu, jednom od puno gostiju u Hercegovini, objasnio: "Sutra je kriza. Ovo je iluzija“.

Takozvana javnost u Bosni i Hercegovini zgražala se nedavno zbog Ante, srednjoškolca iz Mostara koji nikada nije bio na Starom mostu, odrastajući u uvjerenju da se Bošnjaci i Hrvati mogu međusobno poznati po izgledu. Puno više godina od Ante danas imaju rođeni 1993., kada je započeo rat kojeg se obično naziva sukobom Bošnjaka i Hrvata ili, nešto rjeđe, sukobom Armije BiH i HVO-a. Nije taj rat trajao dugo, ali jeste dovoljno, taman koliko treba da se dvije obale Neretve udalje kao da je između njih okean i ništa, ali ništa drugo zajedničko. Dvadeset su i dvije, dakle, uhvatili rođeni u ta ratna doba, ako su dobro učili završili su i fakultete – ona Bolonja, ne grad, već sistem, je čudo, zna to najbrži student sarajevskog bazena, kantonalni premijer Dino Konaković – rijetki među njima rade, ostali se hvataju kladionica, pametni se patriotama javljaju telefonom iz Australije, Skandinavije, od nekuda... Uglavnom, svašta se desilo osim što se makli nismo od prepoznavanja neprijatelja na osnovu onoga što mu piše u ličnoj karti u rubrici - mjesto stanovanja.

WHF nije, i to mu je jedna od vrlina, pokrenut da bi se to promijenilo programski i planski, već da bi se promijenilo a da se ne primjeti, kao što se ne primjeti kada hercegovački vinari prodaju Žilavku u Sarajevu, a tuzlanska sol koristi u Čitluku. Da se, u prijevodu, niko, ali niko, niti sa jedne strane nišana, ne čudi što se iz zapadne Hercegovine ide na izlete u istočni Mostar, niti što se iz istočnog Mostara, Sarajeva, Bihaća, svejedno, ide u Široki Brijeg na festival. Sve bez srkleta ili programa pomirenja za 2015. godinu, već, da ponovimo, eto zato, onako, što je dobro.

Ne, nikako zato da bi Hrvati sutra masovno birali Željka Komšića ili da Bošnjaci osnuju televizijski kanal na hrvatskom jeziku. WHF se ne bori protiv problema, onih svih, njih bezbroj, niti se gađa rješenjima k'o kamenjem, on se samo dešava i samo je festival filmova, priča i muzike. Zbog toga ima još puno, puno bitnih posljedica.

Dječački san Širokobriježana nije bio da mijenjaju veliki, složeni, nerazumljivi svijet, već samo svoj, da ne žive između Zagreba i Sarajeva čekajući da ih prvi prestanu gledati sa podozrenjem, a drugi sa željom da ih ne vide, da im se ljeta ne svode na spuštanje do mora i tavorenje na suncu ispred kuće, da im to što nisu rođeni u kakvom, makar i kantonalnom centru, ne bude presuda, već da imaju svoj, dobar festival.

Takav da je opet opravdao prošlogodišnji naslov u Slobodnoj Bosni: "Best Herzegowina Fest“.

Zato, odnosno i zato, do obale Lištice dođe svijet sa odmora u Dobrovniku, od kuće u Sinju, iz Mostara, Sarajeva; zato odjednom ni Galić ni Bogdan ne znaju gdje će više sa gostima, a goste ne možeš kući poslat' ni City Expressom. Zato je, također, Edo Maajka bio sjajan, Hladno pivo zamoljeno da nakon više od dva sata svirke završi koncert – ubogi su provincijski umovi dozvolili organizatorima sviranje do jedan sat iza ponoći, valjda da se trava na livadi kraj rijeke može naspavati – zato je jednu curu otac vozio jedanaest sati iz Kikinde u Široki, a novinar Dino Bajramović za Stolac iz Sarajeva putovao od četvrtka ujutru do nedjelje navečer, dok se za hrvatskog glumca Krešmira Mikića još ne zna da li je napustio Hercegovinu...
WHF je, ali mu i to stoji, najmanje poznati važni festival i, možda, nije najveći, ali jeste među najvećim, krajnje uslovno rečeno, malim festivalima na jednom povelikom području, u trouglu Sarajevo-Zagreb-Jadran. Mogao bi komotno na njegovom ulazu stajati natpis "Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu kakva bi mogla biti", samo što, znamo, umrla je nada poodavno, neće, iako se ponekad čini kako je lako biti normalan – konkurencija je, naime, skoro nikakva.

P.S. Koga zanimaju pobjednici West Herzegowina Festa neka, brate, malo gugla kada već nije digao guzicu i otišao u Široki, nije preko svijeta.

*kolumna prenesena s portala televizije N1