Smrt Vedrana Puljića: osam i 28 godina kasnije

Na jednoj od fotografija grupe navijača Fudbalskog kluba „Sarajevo“, snimljenoj za njihova obilaska groba Vedrana Puljića, vidi se i dječak u bordo trenirci. Sudeći po visini, nije bio ni rođen prije osam godina, kada je Puljić ubijen tokom sukoba „Hordi zla“ sa policijom i suparničkim navijačima u Širokom Brijegu. Ako i jeste, sasvim sigurno nije znao čitati, pa ne pamti zapravo proročanske novinske napise o tome kako, nakon gubitka ljudskog života, ništa više nije važno. A bilo je, naravno da je bilo, ama baš sve važno.

Nekada se, davno, govorilo kako se ono što nije bilo u novinama nije ni dogodilo. Puljićevi prijatelji sa sjeverne okuke koševskog stadiona danas komotno mogu reći kako je ono što je u novinama proglašeno nevažnim – takav tretman i dobilo.

Neće biti nikakvo čudo ako za deset godina onaj dječak sa fotografije, samo kao momak, bude na slici napravljenoj pored Vedranovog groba. Možda će biti tamo i za dvadeset i osam, držeći za ruku sina u bordo trenirci. Ni tada se, za deceniju ili skoro tri, ništa novo neće znati o tome ko je četvrtog oktobra 2009. godine pucao i pogodio Puljića.

Zna se, međutim, ko nije: prvouhapšeni, prvoosumnjičeni i kao odbjegli Oliver Knezović. Da jeste on ili neko sličan, već bi uveliko ležao. Sistem, svaki, čak i kada je lohotan kao ovaj bosanskohercegovački, guta pojedince k'o od šale, osim ako nisu njegov iole bitniji dio. Krivci za okolnosti koje su dovele, prvo, do sukoba, pa onda i do pogibije, upravo to jesu: dio represivnog aparata koji, u ovom slučaju, čuva sam sebe, održavajući usput dvije istine o jednom događaju, što je najbolji način da se do jedine, stvarne, ne dođe nikada. Koletaralna šteta u tom su procesu Širokobriježanin Željko Zadro i Sarajlija Amir Hadžić: oba su, naime, ranjena onog oktobarskog popodneva kod stadiona „Pecara“, za što, također, niko nije odgovarao, a i neće, da ne bude zabune.

Osam se godina, dakle, postavljaju ista pitanja i osam godina vlada sveopća udobolja u svim mogućim MUP-ovim i tužiteljstvima, na onim adresama gdje ima smisla i postaviti ih i gdje je moguće naći odgovore. Ona, ta pitanja, redom, glase:

Kako je, zašto i na osnovu čega donešena procjena da susret između „Veleža“ i „Zrinjskog“ u Mostaru jeste, dok onaj između „Širokog“ i „Sarajeva“ nije, policijskim jezikom kazano, događaj visokog rizika?

Ako se autobusom, pogotovo u koloni, od Sarajeva do Širokog Brijega ne može stići, ali nikako, za manje od tri, ma i četiri sata, kako i zašto rijetkim policajcima u tom hercegovačkom gradu nije upućeno pojačanje koje bi ili spriječilo nerede ili odmah i na silu sve gostujuće navijače sprovelo do dijela tribina „Pecare“ namijenjenog za njih?

Ukoliko to vrijeme, najmanje tri, četiri sata da ponovimo, nije bilo dovoljno da se iz jednog od devet preostalih federalnih kantona dovedu dodatne, obučene i opremljene policijske snage, zašto autobusi sa navijačima iz Sarajeva nisu vraćeni tamo odakle su došli?

Svako od ovih, izlizanih, ali i izignoriranih pitanja vodi, naravno, onome ključnom, a ono nije: ko je započeo nerede u Širokom, jer snimci sa nadzornih kamera pokazuju kako prva grupa „Hordi“ i dolazi i prolazi bez problema, mimoilazeći se mirno sa nekolicinom onih što nisu bili na obiteljskom ručku. Sljedeća, međutim, demonstrira, recimo tako, uobičajeno navijačko ponašanje: razbija izloge, prijeti, sukobljava se sa malobrojnom i neopremljenom policijom... Tek u pretposljednjem činu drame, kamenuju se međusobno „Horde“ i „Škripari“, uz zvuk rafalne paljbe iz automatskog naoružanja.

Nasilje je i u puno uređenijim društvima sastavni dio navijačkog folklora, samo što se tamo, negdje, gdje država nije servis za izdavanje dokumenata, ne postavlja pitanje hoće li do incidenata doći, već kako ih preduprijediti. Riječ je o valjda jedinom, ma sigurno jedinom, krivičnom djelu kojem se mjesecima unaprijed znaju i dan i datum i sat, a počesto i mjesto. Drugačije rečeno, svi fudbalski savezi od Bosne i Hercegovine do Trinidada i Tobaga, puno prije prvog kola objavljuju raspored sve i jednog koje će biti odigrano u narednoj sezoni.

No, ništa to ne znači ako nema, a u Širokom je nije bilo onda, kao što je u Federaciji nema danas, volje da se ili nasilje spriječi ili krivci kazne. Zato će pokojni Vedran Puljić ostati simbol navijačima Sarajeva, kako onima što već imaju stadionskog staža, tako i onima, poput dječaka sa fotografije, što će ga tek steći. Njegov grob će, u isto vrijeme, predstavljati spomenik jednom vremenu i jednom društvu neograničene neodgovornosti u kojem je, eto, moguć savršeni zločin: žrtva je uveliko pod zemljom, a krivac možda upravo sada pije kafu i čita tekstove na Bljesku.