Slatkiši: Kako je Bećirović jeo sebe

Ako je, ali stvarno, Fati Orlović palo na pamet da naruči tortu s likom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda, Denisa Bećirovića, pa ga s njom dočeka i počasti, onda odmah ide izvinjenje za sve što se mogu osjećati uvrijeđenim ovim tekstom. No ako nije, a nije, e onda...

Scena je bila takva da se ne može reći kako se radi o kiču ili estradno-političkom trashu. Ne može jer tako nešto još nema ime koje precizno opisuje ono gore od kiča i trasha zajedno.

Glavna uloga i potpuni statista

Uglavnom, Denis Bećirović je na povratku iz Srebrenice obišao i Fatu Orlović, bošnjačku povratnicu u Konjević Polje koja je - zbog bespravno sagrađene pravoslavne crkve u njenom dvorištu - godinama vodila i na kraju dobila pravnu bitku protiv vlasti Republike Srpske. Bilo je tu, uz Bećirovića, još nekog mlađeg, uređenog svijeta i svi su, računajući i Fatu Orlović, pozirali iza torte na kojoj je Bećirovićeva fotografija i natpis: "Dobro nam došao. Vaša nana Fata".

Fata Orlović nije dobrog zdravlja i to nikoga ne treba čuditi: u godinama je, izgubila je najmilije, vratila se tamo odakle je otjerana, natezala se sa svim mogućim institucijama RS-a dok komplet crkva nije, ciglu po ciglu, maknuta sa njenog privatnog posjeda. Sve to, naravno, bošnjački član Predsjedništva zna ali to sada nije važno. Uostalom, ovo i nije priča o njemu. Sasvim suprotno: on je u njoj istovremeno i glavna uloga i potpuni statista, dakle sve što na filmu ne može, ali u politici i može i često bude.

Slastičarna u Konjević Polju

Teško je, ma nemoguće, zamisliti kako u tom Konjević Polju uopšte postoji slastičarna koja izrađuje torte sa različitim likovima: Supermana, Batmana, Edina Džeke, princeze Else, svih Winxica ili, eto, Denisa Bećirovića. Još je teže, znači dva puta nemoguće, zamisliti umornu, životom pregaženu staricu narušenog zdravlja kako naručuje – od bilo kuda – tortu i govori da na njoj želi člana državnog Predsjedništva i decentnu, a opet intimnu poruku dobrodošlice.

Sve to, naravno, ne znači kako je Bećirović lično naredio nekom od pomoćnika, zamjenika, savjetnika, pratilaca, stranačkih kolega, nebitno je, da za posjetu Fati Orlović osiguraju i tortu sa njegovim portretom i njenim riječima. On jeste svakakav – karijerni političar sa višedecenijskim stažom, jakim nagonom za samoodržanjem i nemalom ambicijom, daleko većom od izuzetno skromne karizme – ali nije ni glup, niti je operiran od pristojnosti.

Nakon što je na posljednjim izborima porazio predsjednika Stranke demokratske akcije, Bakira Izetbegovića, Bećirović je u prvom, mlakom i uglavnom dosadnom obraćanju pričao i o tome kako je četiri godine ranije, nakon poraza od Šefika Džaferovića, dobio oko pet poruka, dok mu je 2022. mobitel umalo pregorio od čestitki i pozdrava.

Tranzicija iz jednoumlja u maloumlje

Nije se, da ne bude zabune, netom izabrani član kolektivnog šefa države čudio promjenama u ljudima izazvanim blizinom nekome ko je akumulirao značajnu političku moć, već je samo konstatovao kako stvari u tom čudnom svijetu funkcioniraju.

Između onih što su mu umalo pokvarili mobitel i naručitelja torte sa likom dragog gosta razlike su, recimo tako, samo tehničke. Suštinskih nema, kao što ih nema u očekivanjima od neukusnog dodvoravanja.

Sigurno ne svi, ali ogromna većina onih oni što su u imeniku slučajno otkrili da imaju i Bećirovićev broj – od kojeg u jesen 2018. nisu imali nikakve koristi – sjetili su se njega u nadi da će se i on sjetiti njih kada se bude nešto dijelilo, bilo šta – od ambasadorskih pozicija do onih savjetničkih – ili da će im, zbog na vrijeme upućene poruke, pomoći kada zatreba.

Ovi s tortom računaju, valjda, da ih se već sjetio, što svakako ne znači da se mogu opustiti i računati da neće biti zaboravljeni onako, zato što postoje. E njima je, prije nego ikome, palo na um nešto što bi, kao, moglo obradovati Bećirovića, izmamiti mu osmijeh i poslužiti kao krasna uspomena, ali i podsjetnik na one što sami, prije nego im se kaže, znaju šta predsjednik voli i, naravno, šta mu naročito ide na živce.

U uspješnoj tranziciji iz jednoumlja u maloumlje preživjele su navike prema kojima se razlikuju demokratski zrela od poltronskih, podaničkih društava. U prvima je čitanje misli šarlatanstvo, a u drugima način da se preduprijedi nezadovoljstvo vođe i sebe osigura od moguće sumnje u neupitnu odanost.

Žvakanje vlastitog lica

Nije, da to pokušamo objasniti na jednostavnim, poznatim primjerima, druga Tita živcirao baš svaki bunkerisani film jugoslavenske kinematografije, već su cenzori vodili računa o tome da ga akontativno poštede mogućeg živciranja. Jednako tako, nikada, ali nikada Alija Izetbegović nije naredio da se iz bošnjačkih sredina istjera Djed Mraz, ali nakon jednog jedinog njegovog istupa u kojem se zgražao zbog načina novogodišnje proslave u Sarajevu, Djed Mraz je – i to bukvalno – sa nekoga ko dijeli poklone sveden na prosjaka sa prijestolničkog asfalta.

Šteta koju je genijalni um – ili trust mozgova – proizveo s onom glupom tortom posađenom na stol Fate Orlović je daleko manja, ma zanemariva je i ako je ima, ali ovdje je svakako riječ o principu, o odnosu koji se, da parafraziramo pokojnog i genijalnog Predraga Lucića, mijenja iz vazalskog u vazelinski, o običnom uvlačenju u guzicu onome ko ima neku moć. Dok je nema ili kada je izgubi, svejedno je, taj će primati po pet poruka dnevno, no kada je stekne i dok je ima, živjet će u svijetu u kojem će mu se podilaziti svakako, uvijek nepristojno i povremeno glupo.

Nije, i to je zapravo najgore, Bećirović tu usamljen niti su ovi što su ga, uvjereni su, obradovali omogućivši mu da žvače vlastito lice, po nečemu posebni. Tako misle i funkcioniraju i oni što se, umjesto u Konjević, guraju u vidno polje Dragana Čovića ili Milorada Dodika, što su se do jučer prostirali pred Bakirom Izetbegovićem i što će jednom, nekada, novim dragim vođama lagati koliko su prezirali stare, brižljivo vodeći računa da učine sve što bi, nadaju se, još jedan obožavani Šef mogao zatražiti ili poželjeti.       

To što su bosanskohercegovački lideri raznih vrsta, ideoloških opredjeljenja i stranaka uglavnom grozni kada nisu samo loši, ne znači kako su ovdašnji narodi i građani bolji. Sasvim suprotno, baš su takvi kakvi trebaju biti: bez dostojanstva ili bez dobrog ukusa, a najčešće oboje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.