Sistemska neistina: Zaboravljena jesen Bakira I.

Ako Bakir Izetbegović nema plitku pameta, onda računa kako je imaju svi drugi ili, u kao boljem slučaju, samo njegovi sunarodnjaci i birači.

''Kod nas su se desili zločini. Danas se obilježava u Trusini, gdje su neki naši zlikovci sličnu stvar uradili Hrvatima. Ali kod nas je to bio incident. Kod nas se to procesuiralo. Zato se kod nas u ratu kažnjavalo. Mi smo u sred opkoljenog Sarajeva se sa takvim ljudima 1993. obračunali i uveli red i disciplinu i to se svelo samo na pojedinačne slučajeve. Kod njih je to bio sistem, planiran, ohrabrivan, zataškavan i tako dalje. To je bio način ratovanja druge i treće strane'', rekao je, pored ostaloga, Bakir Izetbegović u Ahmićima, na skupu organiziranom povodom dvadeset i pete godišnjice od ubistva 116 bošnjačkih civila, likvidiranih od strane vojnika HVO-a.

Istom je prilikom izgovorio još svašta nešto, svakako dovoljno toga da zagluši njegovo sjećanje na jesen 1993. u Sarajevu i da se ne primjeti kako je strateški zaboravio ono što je bilo četiri godine kasnije.

Dok se, dakle, silan svijet bavio Izetbegovićevom najavom proizvodnje transportera, VBR-ova, taktičkih pušaka, haubica, dronova, podmornica, nosača aviona, torpeda, letećih tanjira - plitkih i dubokih, skoro je nezapaženo prošlo ono što je kazao o uvođenju reda ''u sred opkoljenog Sarajeva'' i povratku nereda u poslijeratno i slobodno.

Mjesecima je, nevažno koliko tačno vremena, jer je i svaki dan previše, predratni bas gitarista i ratni komandant Desete brdske brigade Armije BiH, Mušan Toplaović Caco, sa ađutantima bacao nebošnjake u jamu Kazani na Trebeviću, pljačkao njihove stanove i, općenito, maltretirao koga je stigao sa odvođenjem na kopanje rovova. Isto bi se, ne treba sumnjati ni sekunde, ponašao godinama - sve do zime 1995. - da nije ubijen 26. oktobra 1993., u navodnom pokušaju bijega i prema matrici iz američkih filmova, onih u kojima jedan važan lik pod obavezno kaže da se sa teroristima ne pregovara.

Niko, zaista, u svim onim ratovima od Slovenije do Kosova nije donio odluku kakvu je donijela vlast u Sarajevu te jeseni 1993., kada je kosti ratnog zločinca bacila u neoznačenu grobnicu.

Obračun sa Mušanom Topalovićem jedan je od onih ratnih sarajevskih događaja zbog kojih je taj grad u mir ušao rasturen fizički, ali sa golemim moralnim kapitalom i sa, eto, političkom odlukom i vojnom operacijom kakvih nije bilo niti u drugim vojskama u BiH, niti u tri okolne države aktivne u bosanskohercegovačkom paklu.

''Mi smo u sred opkoljenog Sarajeva se sa takvim ljudima 1993. obračunali i uveli red i disciplinu...'', rekao je, da ponovimo, Bakir Izetbegović na godišnjici masakra u Ahmićima, gdje je, uz ostalo, drvio o sistemskim i nesistemskim zločinima i gdje jednu jedinu riječ nije progovorio o sistemskom pretvaranju zločinaca u heroje.

Dvadeset i šestog oktobra 1997. – samo, dakle, četiri godine nakon što je ubijen Mušan Toplaović Caco – kosti komandanta koji nije bio i heroj i zločinac, jer se oboje ne može biti, položene su u mezar na Šehidskom mezarju Kovači i nasuprot turbeta Alije Izetbegovića!

Dvanaest hiljada ljudi okupilo se te druge mirnodopske jeseni da od nekuda prenese posmrtne ostatke onoga iznad čijeg je stana ''preklan Izet Karčić i izvađena mu oba oka. Admiru Hebibu je bilo odsječeno jedno uho i izvađeno jedno oko. Srđanu je bio rasporen stomak i unutra sipana kiselina od koje je umro... I ostali policajci su bili preklani, a jednom od momaka je bila izvaljena kompletna noga iz kuka i prebačena preko tijela''.

Inače, ako je to važno još nekome osim članovima njihovih porodica, Karačić, Hebib, Srđan i još šest likvidiranih bili su pripadnici bosanskohercegovačke policije! Nisu zbog toga veće žrtve od onih pobacanih u Kazane, ali je i zbog njih Caco jednako zločinac, a ne ono što je u međuvremenu opet postao: ''veliki bosanskohercegovački patriota'', kako su ga nazvali u udruženju ''Zelene beretke'' – veteranskoj organizaciji u službi Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije.

''Kod nas su se desili zločini. Danas se obilježava u Trusini, gdje su neki naši zlikovci sličnu stvar uradili Hrvatima. Ali kod nas je to bio incident. Kod nas se to procesuiralo. Zato se kod nas u ratu kažnjavalo'', rekao je, da se još jednom podsjetimo, Bakir Izetbegović u Ahmićima, tamo gdje nije govorio o onome što je bilo i biva u miru i u vremenu u kojem njegova stranka i njegova vlast sistemski, izuzetno sistemski, relativitiraju zločine koje su počinili vojnici Armije BiH, umanjuju ih, opravdavaju kontekstom te, na kraju, zločince pretvaraju u heroje sa grobnicama na posebnim mjestima. I onda, prvom prilikom, Srbima i Hrvatima prigovaraju zbog sistemskih zločina i tetošenja ratnih zločinaca, relativiziranja zločina nad Bošnjacima i umanjivanja broja žrtava.

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine se prema činjenicama odnosi dosta nehajno, što je i inače grozno, a posebno je odvratno kada se dešava na mjestu stravičnog pokolja i pred porodicama žrtava ratnog zločina kojeg je iskoristio da, eto, malo šuti ne o onome što je bilo u oktobru 1993., već o onome što je postalo sistem od oktobra 1997. U tom prokletom slavljenju ubica, između njega i onih što Darija Kordića smatraju žrtvom međunarodnog prava nema nikakve razlike, kao što ni jedno nije incident već pravilo u zemlji u kojoj se još traže kosti pobijenih civila, a ritualno nosaju i kao svetišta obilježavaju mjesta na kojima su one njihovih mrtvih dželata, dok se živima ljube ruke, ližu guzice, kače ordeni na revere ili se iz budžeta plaća odbrana na sudu na koji su, uglavnom, kasno i nazor stigli. I to samo ako im nije javljeno da se na vrijeme uhvate noge i inostranstva, odakle će u miru gledati kako ih se brani računanjem na plitku pamet konstitutivnih naroda.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.