Reanimacija Željka Komšića i eutanazija nade

Da nije postao predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Nermin Nikšić bi umro od muke. Sada sa te pozicije čini sve što može – a kada je proizvodnja štete u pitanju, može puno – da ubije i onu mrvicu nade i vjeri kako SDP može jednom, nekako, čudom, prestati biti samo opoziciona partija sa najboljom stranačkom infrastrukturom.

Sklopio je, da pojasnimo, Nermin Nikšić u ime SDP-a nekakav koalicioni polusporazum sa Željkom Komšićem i onim što je ostalo od njegove Demokratske fronte. I već je to dovoljno loš potez. Problem je, međutim, što slijedi vrlo izvjesni, grozni nastavak: još jedna Komšićeva kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i posljedično crpljenje socijaldemokratskih, dominantno bošnjačkih glasova, u tom povratku za koji se može naći nešto objašnjenja, ali ne može niti mrva smisla.

Ne treba imati kristalnu kuglu, dovoljan je retrovizor, za predvidjeti koga će i u čiju korist mobilizirati eventualna Komšićeva kandidatura. Zahvaljujući njoj, ma samoj pretpostavci da će se dogoditi, Dragan Čović već sada može računati na, kako kaže Emir Suljagić iz Građanskog saveza, ''historijski maksimum glasova''. Za razliku od njega, posebno ako se SDP odluči imati – a morala bi ukoliko želi izbjeći opravdane kritike da radi na proizvodnji krize epskih razmjera – i bošnjačkog kandidata, Komšić bi mogao završiti na ''historijskom minimumu''. No, to za ovu priču nije najvažnije.

Zamislimo sada, nije lako, ali hajmo probati, da u SDP-u nisu svjesni posljedica Komšićevog povratka na odnose između Bošnjaka i Hrvata. Ko je uspio, neka nastavi čitati. Da, dakle, ne znamo rasplet ili rasplete – ovisno o tome hoće li, nekako, Komšić uspjeti ili, što je izvjesnije, neće – opet ostaje pitanje smisla i SDP-ovog koaliranja sas DF-om i, to pogotovo, podrške čovjeku koji je, što bi rekao slovenski filozof Slavoj Žižek, iskoristio svaku priliku da propusti priliku.

Komšić je, što znamo, dva puta bio hrvatski član Predsjedništva izabran, mahom, bošnjačkim glasovima. Tačnije, glasovima onih Bošnjaka kojima su SDP-ova politika, stavovi i svjetonazor bliski. I oba puta je, kako je to nakon druge Komšićeve pobjede napisao Ivan Lovrenović, funkcionirao poput zamjenskog Harisa Silajdžića. Ispaljivao je, najmanje tri puta dnevno, neovisno o jelu, silajdžićevske verbalne plotune na sve strane, najčešće bez ikakvog diplomatskog takta i mjere, no dovoljno agresivno da svaki postojeći problem učini većim.

Sa kapacitetima koje ima, odnosno nema, izraženom impulzivnošću i omraženošću kod većine pripadnika naroda kojeg je, kao, predstavljao u Predsjedništvu, Željko Komšić je uspijevao samo u potvrđivanju tačnosti jedne rečenice rahmetli Suljemana Tihića, one prema kojoj se iza navodnog bosanskohercegovačkog patriotizma često krije čisti bošnjački nacionalizam.

Željko Komšić, naravno, nije Bošnjak, ali njegova i biračka baza SDP-a su bili i bit će, vrlo vjerovatno, u većini Bošnjaci. Razumna bošnjačka i racionalna bosanskohercegovačka politika susreću se ili bi se trebali susresti u činjenici da je domet i jedne i druge opstanak BiH kao države u sadašnjim granicama. Sve unutar njih, od ustavnog uređenja do imena košarkaškog kupa traži duge, mukotrpne, naporne pregovore i bolne kompromise.

Odlučivši se na savez sa DF-om, Nermin Nikšić je svoju stranku udaljio od mogućnosti da u njima uopšte učestvuje. Jer, ponovimo, Srbima u RS-u Komšić je samo zamjenski Haris Silajdžić, dok je Hrvatima u Hercegovini sarajevski Sejdo Bajramović. Onima koji su ga birali, dakle Bošnjacima, bio je, a to može i ostati, tek neko ko u njihovo ime nastavlja nezavršene borbe i neće, onako usput, pojačati disciplinu u teističkom gulagu, samo što neće, jer ne može, pomoći ničemu i nikome osim vlastitoj sujeti.

Ukoliko to, kao što smo zamislili, Nermin Nikšić ne zna, onda imamo razloga sumnjati kako ima amneziju. No, ukoliko zna, a morao bi znati, onda je i od Dragana Čovića i od Bakira Izetbegovića zaslužio po orden. Reanimirajući Željka Komšića on, naime, Čoviću ojačava ionako kao beton jaku poziciju, a Stranku demokratske akcije čini – o, jebem li te sudbino kleta – faktorom stabilnosti. E, ako to nije za po priznanje, jedno na svečanosti u Kosači, drugo u Bošnjačkom institutu, nije ništa.