Pouka: Učite kćerke da…

"Nermin se žalio na hranu da mu nije ukusna", rekla je Nizama Hećimović policiji nakon što ju je nevjenčani suprug, Nermin Sulejmanović, opet pretukao.

„Tu je bila vriska, drama, tukao ju je… Šakama je udarao. Kada su izašli iz kuće on je Nizamu vukao za kosu, e to nikada neću zaboraviti. Ona je stala nasred puta i plakala, pogledala je u mene i rekla mi: 'Pomozi mi, tetka'. Ja joj nisam mogla pomoći“, kazala je Zijada Vuković Pamuković, tetka ubijene Nizame i svjedokinja jednog od zločina što ih je počinio Nermin Sulejmanović prije nego je stradao od zločinačke ruke tako što je počinio suicid.

„Učite kćeri da se tuku. Državu boli kurac", poručila je srpska umjetnica i ilustratorica Valentina Talijan.

E, to sa učenjem kćeri da se tuku, nije ni loše ni nevažno. Ima, međutim, nešto što je važnije znati i o čemu je govorila jedna od žrtava nasilja, čiju ispovijest prenosimo, a identitet skrivamo: „Znaš za onu tezu da na svakog, ali svakog kretena na ovom svijetu idu najmanje dvije žene koje vjeruju kako ga samo one – i niko drugi – mogu učiniti boljim? Ne boljim, već ono, normalnim. Kao, imao je teško djetinjstvo, neko, ne neko, uvijek je neka, ga je jednom emocionalno povrijedila toliko da mu je usadila traumu od voljenja, bio je u ratu, miru, izgubio se u Disneylandu, zaglavio u liftu, pogrešno su ga liječili od raka, a imao je samo upalu grla, majka je više voljela drugog sina, otac kćerku, u školi su ga maltretirali, bio je pravdoljubiv i zato je kažnjen pa ne vjeruje u ljude…

Pa ko je to ikada i igdje od rođenja do vjenčanja imao samo sretne dane, mjesece, godine…? Ko je, postoji li barem u knjigama, filmovima, nevažno, izbjegao svaku moguću traumu, pa sada takav, neokrznut, dila ljubav i pažnju na veliko, jer šta bi, zaboga, drugo i mogao?

Tako to funkcionira: sretneš, kako kažu, normalnu curu koja će odmahnuti rukom ako joj pokušaš objasniti da je neki zločinac, ubica, manijak, šta god, takav kakav je jer je, je li, imao teško djetinjstvo, pogrešno su ga liječili, majka je više voljela drugog sina, otac kćerku, u školi su ga maltretirali, bio je pravdoljubiv - i ona će ti reći kako to nije bitno, jer da jeste služilo bi kao olakšavajuća okolnost na suđenju u Haagu, a ne služi. I onda prođe godina, dvije, pet, nekada samo mjesec, dva i ona ti počne objašnjavati kako je on, neki on, zapravo divan, ali eto, imao je teško djetinjstvo, neka ga je je jednom emocionalno povrijedila toliko da mu je usadila traumu od voljenja, bio je u ratu, miru, izgubio se u Disneylandu, zaglavio u liftu, pogrešno su ga liječili od raka, a imao je samo upalu grla, majka je više voljela drugog sina, otac kćerku, u školi su ga maltretirali, bio je pravdoljubiv i zato je kažnjen…ma beskrajan je spisak, ali sada će, dobro ne odmah, sve biti drugačije. Oni će razgovarati, ona će ga slušati, zna, upisala je neki kurs, kako će ga navesti da se otvori, da sve što ga muči izbije iz njega kao lava iz vulkana, pokazat će mu da se ljubav ljubavlju vraća, bit će strpljiva, on će to prepoznati…

Zna ona, naravno, da neće biti lako, da će možda potrajati, ali će jednom on leći kao skladište trauma, a sutra se probuditi kao maneken nježnosti.

Kasnije, kada više i ne brojiš batine, shvatiš sve.

Rekao ti je, lijepo, svojim riječima, da je istukao sve cure koje su ga ostavile bez razloga. On je, pa ko bi trebao, znao jesu li njihovi razlozi bili vrijedni prekida.

Rekao ti je kako ne razumije zašto je primitivizam kada se potuku dva muškarca, a kada muškarac udari ženu - ne bez razloga, naglasio je - onda je to obiteljsko nasilje.

Rekao ti je, kada je čuo da voliš plesati, kako žene plešu samo zbog muške pažnje.

Tvoju prijateljicu čiji se prvi brak raspao, pa se ponovno udala, je nazvao droljom.

Rekao je i da mu se ne sviđaju kratke suknje, dekoltei, bikiniji, da ne vidi smisla u odlasku kod kozmetičarke, da su nalakirani, dugi nokti vulgarni, da su muškarci koji zarađuju manje od žena frustrirani, da žene koje zarađuju manje od muškaraca to trebaju nadoknaditi kuhanjem, čišćenjem, peglanjem…da njegova mama nikada nije radila i da su njegovi u sretnom braku već sto godina.

Kada sam trebala nekoga, bilo koga, da mu kažem da on nije tako loš, da ima dobru dušu, ali eto, neka ga je je jednom emocionalno povrijedila toliko da mu je usadila traumu od voljenja, da je bio u ratu, miru, izgubio se u Disneylandu, zaglavio u liftu, da je bio je pravdoljubiv i zato kažnjen, više nikoga nije bilo. Od onih koje on nije izbacio iz mog života sam ja bježala. Nisam htjela da me pitaju kako sam.  

Prvi puta se izvinjavao, plakao, molio da mu oprostim, njegovao me, donosio oblog, kupio neku skupu kremu i još skuplji puder.

Drugi puta sam ja bila kriva. Zato sam otišla. Vratila sam se sa snimkom sa ultrazvuka. Nije mi se izvinjavao. Samo je ljubio moj pupak i, rekao je, sina u mojoj utrobi. Pitala sam ga šta ćemo ako je djevojčica? Rekao je da zna da nije. Pitala sam ga bi li mu smetalo ako naš sin bude gay? Samo je stisnuo šaku. Poslije više nije samo stiskao.

Dvanaest godina sam presušivala meso u rerni, stavljala previše soli u salatu, nisam dobro prala kupatilo, za svaku krivo ispeglanu košulju on bi uništio jednu moju, za pitanja koja sam postavljala, ona glupa, tipa je li blizu da se ručak ne ohladi, je govorio da su posljedica moje patološke ljubomore.

Učila sam, kako se kaže, uz rad, samo je učitelj bio zahtjevan. Dobro oprano kupatilo, savršeno ispečeno meso, blistava kuhinja, oštra linija na rukavu košulje, ali eto, nisam platila račune i sada njemu dolazi opomena za mobitel, a to ga jako uznemirava...

Dok sam bila trudna, dala sam otkaz na poslu. Majci je mjesto uz dijete, lako ću se poslije zaposliti, pa on može nazvati koga god treba kada dođe vrijeme… Vrtići su izvor bakterija, škola za niže razrede traje kratko, u produženom boravku ništa ne rade, samo one glupače puste neki crtani, on ne može ispravljati domaće i ispitivati lektiru…

U početku vjeruješ riječima. Poslije se navikneš na bol. Ne, ne možeš se na to navići. Strah te kasnije motivira, ali nikada dovoljno da ne pogriješiš. Uostalom, ne možeš ne pogriješiti jer je sve što radiš ionako unaprijed pogrešno.

Kada smo se upoznali, bilo mi je dvadeset i sedam. Sada imam četiri zubna mosta, on je platio dva. Na lijevo uho čujem slabije. Bole me rebra prije kiše. Jednom sam pala u kupatilu. Jednom ispred zgrade. Jednom iza.

Povrijedila sam i ruku jer ga, eto, nisam htjela poslušati pa sam sama pomicala kauč, da operem pod ispod. Tamo se nakuplja prašina. On je alergičan na prašinu. I na životinje. I na kikiriki. I na šifre za otključavanje mobitela. Osim svoje. I na sok od jabuke. I na žene koje puše. I na majke koje misle da bi očevi mogli djetetu, svom djetetu, promijeniti pelene. I na djecu kada plaču zbog upale sinusa. I na žene koje dopuste da im djeca dobiju upalu sinusa. Samo nije na trudnice. Iskreno, razmišljala sam o tome da samo rađam, rađam i rađam...“

„Učite“, dakle, „kćeri da se tuku“, ali i još nešto: da na vrijeme prepoznaju kretena kojem će morati pokazati šta znaju. „Državu“, kako već reče Valentina Talijan, „boli kurac“.

Iako je i ona, država, ženskog roda.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.