Lokalni izbor(nic)i: Nije kriza nego pornić

Davne prošle sedmice ili tjedna, predsjednici Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice BiH, dakle Bakir Izetbegović i Dragan Čović, bili su u gostima kod predsjednika Vlade Hrvatske, Andreja Plenkovića, te tamo, što je samo njima normalno, razgovarali o relaksaciji bošnjačko-hrvatskih odnosa u Federaciji.

Kako su se vratili, tako su se i potukli. Naravno verbalno.

Uglavnom, prvo je Čović napisao sastav o bošnjačkoj politici i odaslao ga raznim međunarodnim dreserima zaduženim za nas. „Unatoč jasno preuzetim obvezama, naše iskustvo, svakodnevno potvrđeno u praksi, jest da SDA i njegovo rukovodstvo ne žele realizirati dogovoreno, već pribjegavaju različitim taktikama kupnje vremena, svjesno izbjegavajući i ignorirajući preuzete obveze. osim formalne inicijacije pregovora, još uvijek nema pomaka na planu provedbe odluke Ustavnog suda BiH o predstavljanju konstitutivnih naroda. Dakle, u proteklom razdoblju nismo evidentirali ni jedan kvalitativan iskorak partnera u odnosu na stajališta prije potpisivanja. Naprotiv, na djelu je otvorena kampanja protiv ustavne pozicije Hrvata, njihovih Ustavom zajamčenih ljudskih, građanskih i političkih prava. Mi Hrvati, kao konstitutivan i ustavotvoran narod u BiH, ne možemo i nećemo tolerirati takav odnos, kršenje Ustava niti ćemo pristati na neustavna rješenja koja se nameću“, naveo je, pored ostaloga, Čović.

A onda je, očekivano, odgovorila SDA: „Pozivamo Hrvatsku demokratsku zajednicu da se ponaša odgovorno i da, u skladu s Ustavom, izvrši svoju obvezu s ciljem formiranja Vlade FBiH, a nakon čega možemo zajednički pristupiti razgovorima o Izbornom zakonu na način da se implementiraju sve presude Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH“.

Inače, opći izbori u Bosni i Hercegovini, oni poslije kojih nije formirana, a niti će uskoro, nova Vlada Federacije, održani su prije dvije godine. Zakazani su i provedeni po postojećem Izbornom zakonu i odmah nakon što je SDA u Predsjedništvo uvela željka Komšića, iz HDZ-a su poručili da će kreiranje entitetske vlasti ovisiti o izmjenama pravila biranja. Od tada, do evo ove minute, ništa se maklo nije: Fadil Novalić je i dalje premijer, u Vladi Federacije su još uvijek isti ministri iz HDZ-a, Izborni zakon je kakav je i bio...

Bosna i Hercegovina je, međutim, pred novim izborima, ovoga puta lokalnim, zakazanim za petnaesti dan narednog mjeseca, plus nešto kasnijim mostarskim. Na lokalnim izborima se, inače, biraju komunalne vlasti, one čiji će posao biti šišanje živice i održavanje parkova, otvaranje vrtića i (re)organizacija javnog prijevoza, popravke fasada i oluka, krpljenje vodovodnih cijevi i iznajmljivanje prostora u gradskom ili općinskom vlasništvu. Kod nas je, kao što znamo, sve naopako i u tom slučaju.

Ima, istina, u Bosni i Hercegovini gradova i općina u kojima rat nikada nije prestao, već se samo vodi drugim sredstvima, računajući i glasačke listiće. No, takvih je nekoliko. U svim ostalim našim malim i velikim mjestima je struktura stanovništva takva da nema ama baš nikakvog razloga da se vlasti ne bave šišanjem živice i održavanjem parkova, otvaranjem vrtića i (re)organizacijom javnog prijevoza, popravkom fasada i oluka, krpljenjem vodovodnih cijevi i iznajmljivanjem prostora u gradskom ili općinskom vlasništvu. E, upravo je tu uzrok postzagrebačkog stresnog sindroma kod najdražih neprijatelja.

Kada god se pred birače treba izaći sa konkretnim učincima i kada sa njima treba razgovarati o temama koje nisu historijske, već svakodnevne, Bakir Izetbegović i Dragan Čović su u problemu. Gdje god je SDA na vlasti, pokvareno je sve što se moglo pokvariti, a jedini konkretan učinak je sijanje kamenja sa uklesanim mudrostima koje je Alija Izetbegović prepisao iz knjiga od čijih će pasusa i poglavlja sastaviti one svoje pisanije. Izetbegovićevi lokalni šerifi i njihovi zamjenici ponašaju se u svojim avlijama po istom principu po kojem se njihov dragi vođa ponaša na višim nivoima: korupcija i kriminal su jedine privredne grane u usponu, povlašteni se kite javnim novcem i onda proglašavaju sposobnim, kultura zamire, urbanizam čeka smrtni list, a siromaštvo buja.

Navlas je isto i tamo gdje načelničke i gradonačelničke pozicije, kao i većinu u vijećima, imaju namještenici predsjednika HDZ-a. Samo, eto, nema kamenja, ali ima promocija knjiga akademika dr. Čovića. I dobro, uglavnom se ne govori avlija, već dvorište.

Kažu da desetljeće demokratije rezultira, uz ostalo, i mjesecom političkog pamćenja. Mi u BiH toliko vremena nemamo. Kod nas se za tri mjeseca – koliko smo razvili političko pamćenje otkako je ono izbila demokratija – može četiri puta zaratiti. Nama je dosta trideset-četrdeset dana da se vratimo dvadeset pet-šest godina unazad, pa tako po potrebi.

Mogao je, niko mu branio nije, Dragan Čović pismo sročiti prije tri, šest ili dvanaest mjeseci, ali eto nije, no ne zato što je znao kakav će odgovor dobiti, već zbog toga što ni on ni Izetbegović ne bi imali nikakve koristi od akcije i reakcije. Zaboravilo bi se i šta je šef HDZ-a napisao i šta mu je čelnik SDA otpisao.

I jedan i drugi, naravno, znaju da se nikakva važna i velika promjena ne dešava uoči izbora, ali ih to ne sprječava da prave buku koja treba zaglušiti političke protivnike i navođenje svih spektakularnih neuspjeha njihove vlasti i po Bosni i po Hercegovini. Jednostavan je to recept koji uvijek pali: dok god Hrvati žele nešto što se može predstaviti kao opasnost po Bošnjake, nevažnim postaju i park i oluk i vrtić. Dok, sa druge strane, Bošnjaci imaju zakonski mehanizam za komšićizam, nevažnim ostaju i park i oluk i vrtić.

Definicija gluposti je ponavljanje jedne te iste radnje uz očekivanje drugačijeg ishoda. Kolektivne smetnje u razvoju se manifestiraju, pored ostalog, upornim nasjedanjem na jednu te istu tehniku podizanja tenzija čiji su sveti ciljevi ili zadržavanje ili osvajanje vlasti, a po mogućnosti oboje. Upravo zbog toga je Čović odabrao ove dane da piše pisma kojima su se najviše obradovali u Ulici Mehmeda Spahe na broju četrnaest, tamo gdje je, za neupućene, centrala Izetbegovićeve partije.

„Neki su otišli davno/neki se nadaju uskoro otić'/na vlasti su isti trajno/u mozak, u dupe, nije kriza nego pornić“, repa Edo Maajka u pjesmi „Dolazim i odlazim“ sa albuma „Put u plus“. Upravo film tog žanra mi gledamo i sve što nam ostaje je da vidimo hoće li se na kraju njih dva uzet'. Rastati se, to znamo, neće sigurno.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.