Kurzobolja: Jadi mladog ministra

Austrijski ministar vanjskih poslova, Sebastian Kurz, uzburkao je močvaru u mjeri u kojoj je to uopće moguće. Nije, naravno, puno, ali jeste taman da se imamo oko čega naduravati po ovoj žegi.

"U Sarajevu ili Prištini se, naprimjer, ženama plaća da potpuno pokrivene izlaze na ulicu, kako bi promijenile sliku u gradu", kazao je mlađahni Kurz, pa dodao kako se takvi procesi „ne mogu promatrati bez djelovanja“.

Malo bi šta bilo dobro i za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake u njoj – Prištinom neka se bave na Kosovu – kao to da Kurz ima pravo. Značilo bi, jednostavno, kako se niti nakon dvadeset i četiri godine od dolaska prvih stranih ratnika - sa kojima je i za kojima je krenula, nazovimo je, reislamizacija jedne od dvije autohtone muslimanske zajednice u Evropi - nisu primile ideja koje su arapski misionari u ratu dijelili zajedno sa humanitarnom, vojnom i novčanom pomoći.

Adekvatno oblačenje za pare mjera je neuspjeha onoga što se u dio Bosne i Hercegovine pokušavalo imputirati slanjem boraca, brašna, hurmi i propovjednika zaduženih da nekom Muhamedu iz Kaknja i nekoj Fatimi iz Breze objasne kako su cijeli svoj život mislili, postili, klanjali i oblačili se naopako. Podbačaj je to kakvom se ni najveći optimisti nisu nadali.

Nije, međutim, problem u onome što je Kurz rekao, već je problem ako je pogriješio. Gadno je to što „promijenjena slika grada“ možer biti neinteresni odabir sve većeg broja građana i građanki, tih, nazovimo ih, uspjelih proizvoda bratske pomoći upućivane Bošnjacima, te prateće lobotomije provođene po džematima i paradžematima, obilato – i, u boljem slučaju, uz promatranje bez djelovanja, a u češće uz direktnu podršku Zapada - financiranim iz zemalja u kojima riječ sloboda nije naziv niti za fudbalski klub.

Morao bi i o tome nešto znati i Sebastian Kurz lično. Kada je njemu bilo sedam-osam godina, različiti su fanatici – i ne samo islamski – naš rat prepoznali i kao dobru priliku za zauzimanje zona uticaja i kao platformu za djelovanje na duže vrijeme i na širem prostoru od zemlje u kojoj od 1992. do 1995. samo Tajvan, Trinidad i Tobago, Demokratska Republika Kongo i Jamajka nisu pokušale nešto izburgijati, s nekim se dogovoriti i nekako profitirati od naših kostiju.

Austrija i njen glavni grad Beč bili su toj igri velikih o kojoj nikada nećemo sve saznati, skoro pa domaći teren onima za koje Kurz danas tvrdi da financiraju novo lice Sarajeva. Provincijske banke rasle su u nebesa na milionima donošenim u koferima i polaganim na račune bez suvišnih zašto i uz osmijeh ljubaznih službenica. U Beču su adrese, kancelarije i isturena odjeljenja imale i humanitarne organizacije koje će nakon 11. septembra, sve redom s razlogom, završiti na listi onih što su financirale operacije Al Qaide od Afganistana, preko Bosne, pa do New Yorka.

Uostalom, tamo je, u Wieni, i dan danas sjedište džemata za koje je Gornja Maoča Amsterdam, a svaki onaj paradžemat koji nije prihvatio poziv reisu-l-uleme Huseina efendija Kavazovića i integrirao se u Islamsku zajednicu BiH, liberalan kao queer udruga. 

Ne mora nužno neko ko je rođen 1986., kao Sebastian Kurz, odgovarati za politiku vlastite zemlje vođenu dok je on učio velika slova i matematiku preko sabiranja krušaka. Osim, naravno, ukoliko sa trideset nije postao ministar vanjskih poslova, uspeo sa u visine evropske diplomatije odakle, osim što sa dvije i pol decenije zakašnjenja poziva na promatranje uz djelovanje, jedan veliki i ne samo naš problem lokalizira i svodi na, kažimo tako, najmanje problematičnu mjeru.

Potkupljivima se samo jedna osobina može, a i to iz nužde i u specifičnom kontekstu poput ovoga našeg, upisati u vrline. Onaj ko je za izvjesnu svotu spreman jednom promijeniti prvo svoj identitet, pa onda i onaj okoline, istu će stvar učiniti koliko god puta treba, samo za veću cijenu.

Ukoliko se zaista, kako Kurz tvrdi, „ženama plaća da potpuno pokrivene izlaze na ulicu, kako bi promijenile sliku u gradu", mogao bi mlađahni ministar naći kakve pare od kojih će im se platiti da malo izlaze otkrivene. Ostalo je, valjda, nešto u čvrstim valutama i na tajnim računima što su u ratnim godinama po Austriji otvarali lako kao i pakovanja hurmi iz saudijske humanitarne pomoći.