Dream team: Ramizovih 44

Ramiz Salkić ima 44 savjetnika. Slovima: četrdeset i četiri.

Ramiz Salkić nije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Ramiz Salkić nije ni generalni sekretar Ujedinjenih naroda.

Ramiz Salkić nije premijer u Rusiji Vladimira Putina.

Za Ramiza Salkića u Bruxellesu zna troje ljudi: obitelj porijeklom iz njemu rodnog Podrinja koja je došla u posjetu prijateljima s Facebooka.

Ramiz Salkić Angeli Merkel znači koliko i Luka Menalo. Možda malo manje.

Ramiz Salkić je Emmanuleu Macronu k'o Muji Japan: na kraju liste prioriteta, ako i tamo.

Ramiz Salkić ima, da ponovimo, 44 savjetnika. Slovima: četrdeset i četiri.

Ramiz Salkić je potpredsjednik Republike Srpske iz reda Bošnjaka i u opisu posla mu je da ponekad i sebe i druge podsjeti šta radi. Odgovorna je to i važna dužnost, jednaka onoj potpredsjednika Federacije. Zbog toga Ramiz Salkić svaki dan mora pronalaziti odgovore na kompleksna, sudbonosna pitanja: koliko je sati, hoće li kafu sa toplim ili hladnim mlijekom, kad će kući, ima li upaljač, kakav biftek gospodin želi – srednje pečen ili malo krvav, je li povreda aduktora Miralema Pjanića ozbiljnije prirode...?

Ramiz Salkić ima malo više godina od broja savjetnika, samo dvije. Od toga se najmanje šesnaest školovao, a isto toliko je na nekim dužnostima u Republici Srpskoj. Malo duže je u Stranci demokratske akcije u kojoj je, kako se to sportskim rječnikom kaže, prošao sve selekcije, od omladinske do člana Glavnog odbora. On je, istim jezikom rečeno, samo malo zvučnije, produkt Izetbegovićeve La Masie, škole za pretvaranje talentiranih u prvake ili, u konkretnom slučaju doprvake, pardon dopredsjednike.

Ramiz Salkić je neko vrijeme radio nešto konkretno: kao magistar biologije je predavao djeci po školama.

Ramiz Salkić sada, istaknimo opet, ima više savjetnika nego što prosječan razred ima učenika.

Potpredsjednici entiteta su nešto poput muških sisa: niti na nešto liče, niti čemu služe. Ovo o izgledu se odnosi isključivo na grudi osoba koje nisu ženskog spola.

Suočimo se sada sa svakako neizbježnim pitanjima. Prvo je: šta će, ali tačno, Ramizu Salkiću 44 – slovima: četrdeset i četiri – savjetnika od kojih rijetko koji živi u Republici Srpskoj? Drugo glasi: nije li mu dovoljno njih pet, ma neka bude i šest? Treće je i najvažnije: plaća li se to savjetovanje ili je riječ o volontiranju?

E, na to pitanje odgovora nema u vijestima o formiranju Savjeta potpredsjednika RS-a iz reda Bošnjaka, kako se službeno zovu Ramiz Salkić i poveće društvo.

"Na konstituirajućoj sjednici Savjeta je posebno naglašeno da je nedopustiv trenutni položaj i stanje Bošnjaka u bh. entitetu RS, te se od entitetske vlasti traži da se to stanje promijeni. Također, istaknuto je da će se Savjet baviti harmonizacijom ustavnopravnog položaja u kontekstu u Ustava BiH, kako bi Bošnjaci ostvarili ravnopravnost u bh. entitetu RS", saopćeno je nakon osnivanja Savjeta iz kabineta Ramiza Salkića.

Ostavimo se sada nebitnih detalja – recimo onog da će Savjet nešto tražiti od vlasti u RS-u u kojoj je i onaj kojeg savjetuju – i vratimo se parama i drugim problemima. Ima, statistički mora biti, među četrdeset i četiri savjetnika jednog potpredsjednika i idealista, onih što stvarno vjeruju da će ih se nešto upitati, da će se neki njihov prijedlog uvažiti i da će, makar malo, popraviti položaj Bošnjaka i drugih povratnika u Republiku Srpsku, kao što ima i vrhunskih poznavatelja, recimo, ustavnog prava.

Dakle, ponovimo pitanje: plaća li se taj angažman ili ne? Najprecizniji odgovor je: ako se ne plaća, onda se njime – u značajnom broju slučajeva - otplaćuju dugovi stranci bez kojih dobar dio članova Savjeta ne bi imao ništa osim jedinstvenog matičnog broja i dioptrije. Baš kao što Ramiz Salkić bez SDA ne bi bio ništa više od nastavnika s naočalama i, eventualno, dužnik banci za stan u Tuzli gdje mu žive djeca. Njima je Republika Srpska ono gdje tata radi.

U najkraćem, Savjet Ramiza Salkića veća je budalaština i od pozicije potpredsjednika entiteta, jedne od onih izmišljenih radi, kao, ravnopravnosti svih naroda na svakom dijelu BiH. U nešto dužem, radi se o jeftinom političkom manevru kojim se želi pokazati kako SDA zbilja postoji i nešto radi izvan teritorija na kojem su Bošnjaci većina i gdje ih drugi narodi zanimaju koliko i vlastiti sunarodnjaci u RS-u, tačnije oko nikako.

Onoga trenutka kada je Ramizu Salkiću osigurala platu, kancelariju i službeni automobil, SDA je svoj interes u Republici Srpkoj i ostvarila. Zauzvrat će njen ugledni član upitnih sposobnosti i neupitne podobnosti glasno jaukati i tiho prenositi poruke na liniji Izetbegović – Dodik i obrnuto.

Pobratimstvo odabranih lica u našem nemiru funkcionira savršeno i svakom od njih je, bez obzira na vjeru, naciju i partiju, baš kako je rekao Bakir Izetbegović, stranka važnija od države ili već onoga u što se zaklinju svakog radnog dana i po potrebi vikendom. Stranka ili stranke, svejedno je, „drže leđa“, „imenuju“ i olakšavaju život općenito.

Ne radi se tu, da neko krivo ne pomisli, o rasprodaji ideala, jer ideala i nema, osim ako pod tim ne podrazumijevamo podjelu plijena koja je suština ovdašnjeg političkog djelovanja i jedini cilj. Kada se on ostvari, kada se, dakle, na razna mjesta namjeste odani kadrovi, sve drugo (p)ostaje nevažno. I tako do iduće predizborne kampanje u kojoj će se najaviti sve ono što se neće ostvariti.

Savjeti su tu, računajući i ovaj grupnjak, tek kurenje svircu. I da, naravno, ili izvor dodatnog prihoda ili vraćanje usluge za već stečeni sa članskom iskaznicom. Ništa manje, ali i ništa više. Pa tako, ako treba, i 44 – slovima: četrdeset i četiri – puta, koliko broji Salkićev dram team Bošnjaka u Republici Srpskoj.        

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.