Dopunski narod: Čemu služe Hrvati u BiH?

Nakon titule akademika, Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, dobio je i titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta, najveće i još uvijek najvažnije visokoškolske ustanove u Hrvatskoj. Odluka koju je rektor Damir Boras donio uz podršku većine članova Senata Sveučilišta uzburkala je, ali malo, močvaru u Hrvatskoj. U BiH se, naravno, ni to nije desilo. Imamo mi prečih problema i aktuelnijih događaja: idu izbori – dakle, do oktobra nam je biti u stanju neposredne ratne opasnosti, a od oktobra u višemjesečnoj, još jednoj, najvećoj krizi od Daytona do naših dana – vruće je u Hercegovini, kamen gori, mokro u Sarajevu, lije kiša i nosi asfalt, ni pravi, a kamoli počasni doktorati nisu na nekoj cijeni... Toliko je u nas fakulteta da se doktorske titule šalju SMS-om, samo treba poslati poruku u kojoj piše: DOKTOR i ime i prezime naručitelja.

Svašta je, obrazlažući to što je Čovića učinio počasnim doktorom, kazao rektor Boras. Između ostalog i da su „Hrvati iz BiH bili izvor iz kojega se najvećim dijelom nadoknađivao manjak stanovništva u Hrvatskoj, a vjerojatno će tako biti i u budućnosti“.

Hrvata je u Bosni i Hercegovini danas manje nego, ne 1991., već 1948. godine. Ionako najmalobrojnijeg naroda je manje za trećinu u odnosu na početak posljednje decenije prošlog stoljeća. Direktna je to, naravno, posljedica rata, ali i poraća, vremena u kojem se po tomislavgradskim i livanjskim kolodvorima ne prodaju povratne karte. Nastavi li se trend iseljavanja i ostvare li se Borasova proročanstva, od Hrvata u BiH će ostati jedan doktor – Dragan Čović. Drugi, Božo Ljubić, parkirao se u Saboru Republike Hrvatske.

Rektor zagrebačkog Sveučilišta je, očito slučajno, jer se tako nešto namjerno priznaje ili uz iskreno kajanje ili pod prijetnjom oružjem – a niti jedno se nije desilo - cijelu jednu etničku skupinu u Bosni i Hercegovini sveo na biološku masu, na rezervni sastav stanovništva države kojoj su ovdašnji Hrvati nerijetko služili za puštanje krvi i primanje krivice za sve što ne valja od Dubrovnika do Varaždina.  

Kako je, zapravo, u praksi funkcioniralo to nadoknađivanje manjka stanovništva u susjedstvu, govore brojke sa popisa stanovništva od, recimo, 1971. pa do 1991. Te 1971. je u BiH živjelo malo manje od milion i pol Muslimana, malo manje od milion i 400.000 Srba i 772.491 Hrvat. Deset godina kasnije, porastao je broj Muslimana za stotinu i nešto hiljada ljudi, broj Srba opao za oko 70.000, a Hrvata je bilo 758.140. U istom periodu je, što nije nevažno, a razumljivo je svakome ko iole poznaje načine na koji su različiti narodi doživljavali Jugoslaviju, broj Jugoslavena povećan sa manje od 44.000 na 326.316.

Na posljednjem, predratnom popisu, umanjio se, naravno, broj Jugoslavena, a narastao broj Muslimana, Srba i Hrvata. Prvih za nekoliko stotina, drugih za nekoliko desetina, te trećih za malo jače od par hiljada, tačnije za 2.712.

Tako je, eto, u najprosperitetnijoj, najbogatijoj i najliberalnijoj bosanskohercegovačkoj deceniji u cijelom prošlom vijeku, u BiH rođeno i upisano nekih dvadeset puta manje Hrvata nego u teških pet godina, od 1948. do 1953., kada se, znamo, nije smjelo reći niti da si crnac, a kamoli da nisi Jugoslaven. Od prekida veza Tita i Staljina, pa u narednih pola desetljeća, broj Hrvata između Trebinja i Bihaća i između Save i Sovića je porastao za preko 40.000, a od 1953. pa do 1971. za više od 100.000!

E onda je, izgleda, krenula popuna druge najbogatije republike u SFRJ – da, Hrvatske – i pretposljednje federativne jedinice po natalitetu. Manje djece nego u Hrvatskoj rađalo se, naime, samo u još financijski bolje pozicioniranoj Sloveniji.

Bježalo se, nije da nije, sa zapada Hercegovine i od milicije i od bijede, ali ne u osamdesetim godinama dvadesetog vijeka. Bilo je to, kako bi rekao Sejo Sekson, dobro vrijeme – vrijeme početka međugorskog buma, velike industrije, studentske štampe, Nadrealista, Omladinskog programa Radio Sarajeva, Vučka i, istina, Sarajevskog procesa koji se, realno, Hrvata u Čitluku ticao koliko i smjena generacija u Fudbalskom klubu „Radnički“ iz Niša.

Rektor Sveučilišta u Zagrebu, Damir Boras, rođen je u Zagrebu i on Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u njoj poznaje koliko i Bakir Izetbegović istarske Talijane. No, zbog toga što jeste i što predstavlja, njegovo svođenje cijelog jednog naroda na rezervni sastav druge države je i uvredljivo i općenito problematično. Jedino gore je što se niko, ali niko, od svih samozvanih zastupnika hrvatskih interesa u BiH i šire, računajući, dakle, i počasnog doktora Dragana Čovića i pravog doktora Božu Ljubića, ni počešao nije zbog toga što je prvi čovjek važne visokoškolske ustanove rekao kako očekuje da pola miliona ljudi iz BiH popuni rupu u Hrvatskoj.

Ako je to ta politika opstanka, e onda ništa - kako bi rekli na Peščaniku.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.