Dom navoda: CIK-a i vriska

Željko Komšić konačno može odahnuti. Od posljednje sjednice Centralne izborne komisije on više nije problem svih problema. Sada je samo član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kolektivnog šefa države koji ima ogroman demokratski legitimitet – odlazeći sastav dobio je ukupno 693.087 glasova, a aktuelni čak 806.291 – i nešto malo ovlasti od kojih koristi dio i to tek nakon što se čelnici vladajuće koalicije, bilo koje, dogovore u kafani.

Stvarnu vlast, da to odmah ponovimo, u Bosni i Hercegovini imaju šefovi onih partija, plus neizbježni HDZ, koji se nakon višemjesečnih natezanja uspiju dogovoriti o podjeli plijena. Kasnije entitetske skupštine povremeno odigravaju predstavu parlamentarizma, da bi domovi naroda, onaj u Federaciji i onaj na nivou BiH, održavali dealove i korigirali rezultate delegatskih mahanja rukama.

Kako se u Bosni i Hercegovini ne zna ni koji je Izborni zakon – i je li više ikakav – na snazi, e tako se, je li, ne zna ni kako se tačno popunjava, za ovu priču, a i općenito, važni Dom naroda Federacije. Ne zna se još nešto: na osnovu kojeg popisa se to radi, onog iz 1991. ili posljednjeg, održanog 2013. godine.

Sada te goleme probleme treba riješiti Centralna izborna komisija, institucija koja nije u stanju imati ni web stranicu kako treba i od koje, vidjelo se u izbornoj noći, i najmanje stranke brže i bolje skupljaju podatke o izlasnosti i rezultate glasanja.

Očekivano, u tom i takvom kilavom CIK-u su odmah odlučili da odgode odlučivanje i tako, uz ostalo, dali Željku Komšiću priliku da malo odmori – da, je li, prestane biti problem svih problema.

Sada nam, očito, slijedi kriza oko toga kako popuniti Dom naroda, koju odluku kojeg suda – od Ustavnog do onih evropskih – primjeniti i na osnovu kojeg od dva nerelevantna statistička dokumenta. Bosna i Hercegovina, naime, nema niti jedan popis koji odgovara slici njene stvarnosti.

"Konstitutivni narodi i grupa Ostali bit će proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u FBiH. Kao Ustavni princip takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7 u potpunosti ne provede", piše, stvarno piše, u Ustavu Federacije.

Famozni Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, u najkraćem i najjednostavnije, omogućio je, teorijski, pravo svim raseljenim građanima da se vrate na svoje prijeratne adrese - samo što je to pravo u početku bilo jednostrano, a onda je prestalo biti interesantno. Oni što su u prvim godinama mira povjerovali da se zaista mogu vratiti tamo gdje su nekada bili, prolazili su pakao: dočekivani su malo, ali samo malo bolje od novih zatvorenika na Golom otoku. Topli zec i druge, simpatično nazvane metode zlostavljanja, kasnije su ukinite, jer se, jednostavno, nije imalo koga zlostavljati.

Etnička slika Bosne i Hercegovine iz 1991. promijenjena je već 1992., a sve što se zbivalo od kraja rata do dana današnjeg je pokazalo ne da Aneks 7 nije proveden u potpunosti, već da nikada neće ni biti.

Dvadeset i šest godina je prošlo od prvih izbjegličkih kolona i oni što su u njima bili kao bebe, sada su na pragu tridesetih, tinejdžeri su u srednjim godinama, a tadašnji četrdestogodišnjaci pri kraju prosječne dužine ljudskog vijeka u nas. Izbjeglice iz posljednjeg rata do sada su završili škole, zaposlili se, otišli u Njemačku, digli kredite za stanove, našli svoje frizere, zubare i doktore opće prakse, počeli primati penzije, navijati za klubove iz novih mjesta i sahranili neke od tu stečenih prijatelja i prijateljica.

Više od četvrt stoljeća je, jednostavno, puno vremena, ma previše, i traži, prvo, snagu za još jedan početak, pa onda spremnost da se bude manjina – dakle ponižen po defaultu – te da se živi uz svakodnevna podsjećanja na traumu i od ničega. Krajevi opustošeni od ljudi ostali su bez svega onoga od čega su ti ljudi nekada plaćali struju i kupovali paprike za zimnicu. Tako, navodno, u Srednjoj Bosni danas ima manje stanovnika nego je prije rata bilo zaposlenih! Zločin se, očito je, zločincima isplatio, a žrtvama je ostalo ili da se nekako snađu ili da se po stare dane vrate kući samo da umru na svome.

Famozni Aneks 7 je, nema sumnje, dobro zamišljen, samo što je očajno provođen dok je još imalo smisla. Sada ga, ma kako to zvučalo, nema. Smisla, ne Aneksa.

Rezultati popisa stanovništva iz 1991. su tek jedan od posljednjih tragova postojanja zemlje koje više nema: preorana je tenkovskim gusjenicama i granatama većeg kalibra. No, ni popis iz 2013. ništa ne govori o tome šta je zapravo od Bosne i Hercegovine ostalo. Proveden je nakon histeričnih kampanja i najava da će njegov rezultat, valjda sam po sebi, dovesti do promjene unutrašnjeg uređenja. Na kraju se pretvorio u utrku naroda u brojnosti: dolazili su Bosanci i Hercegovci svih naroda, vjera i godišta autobusima iz Hrvatske i Srbije, avionima iz Evrope, spavali po rođačkim kućama, na starim trosjedima i kao sardine, samo da mogu dočekati popisivače, pa im lijepo, svojim riječima, reći i ko su i šta su. Čim bi im vidjeli leđa, hvatali su za kofere i vraćali u Split i Niš, Zagreb i Beograd, Salzburg i Goteborg.

Pravljenje važnog statističkog dokumenta punog raznih podataka, od broja i strukture stanovnika, preko onoga o tome koliko ima korisnika interneta, a koliko vlasnika pasa, do iznosa prosječnih primanja, završio je kao još jedan skupi i neuspješni pokušaj glumljenja države sposobne da makar sazna koliko svijeta u njoj ima.

Nefunkcionalni, kompromitirani i polulegalni CIK, plus problem oko izbora važećeg popisa, savršeni su sastojci za krizu koja mora biti okončana, što ne znači da mora biti i pravedno i pravno utemeljeno završena: za, dakle, loši – ako dobri uopće postoje – kompromis i naizgled ravnomjernu raspodjelu nezadovoljstva u kojoj će HDZ dobiti većinu u Domu naroda i, samim time, umanjiti histeriju oko izbora Željka Komšića, a SDA ili SDP sa partnerima ostanak pravila političke igre u kojoj učestvuje ko god hoće, samo što na kraju sve ostane navlas isto za one koji žive u BiH i čiji tačan broj niko živ ne zna, pa bi Dom naroda, za početak, bilo prikladnije nazvati - Domom navoda.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.