Dinastija: Posljednji ples Bakira I.

Bakir Izetbegović je donio najvažniju odluku u svojoj, nimalo kratkoj političkoj karijeri: odlučio je uništiti Stranku demokratske akcije. Ako je to učinio svjesno, zaslužio je čestitke. Ako nije, onda bi Prva u Bošnjaka mogla iskoristiti veze – ima ih, sigurno, u bolnici koju je umalo rastavila do temelja – i suprugu zakazati psiho test.

Osmi kongres nekada vladajuće i članstvom još uvijek najveće stranke u Bosni i Hercegovini bio je tek predstava kojom je predsjednik bez ograničenja broja mandata potvrdio da je od onoga što mu je, kao, babo ostavio – a nije, rahmetli Alija Izetbegović je SDA ostavio Sulejmanu Tihiću – odlučio napraviti buduću marginalnu, radikalnu i nepotrebnu partiju čiji će jedini smisao biti da on ima gdje šefovati, kada već ne može ni u BiH, ni u Federaciji, ni u Kantonu Sarajevo, ni u Sarajevu, ni u vlastitoj kući. Tamo, dakle, gdje je njegova zadnja i glasi: da, draga.

Budućnost svijetla kao crni mrak

Sa ovakvim predsjednikom i ovakvim potpredsjednicima, među koje je Familija ugurala notornog Harisa Zahiragića umjesto teretnog, ali svakako kapacitiranijeg Šefika Džaferovića, budućnost SDA je svijetla kao crni mrak. Nije to, da se ne lažemo, uopšte loše, sasvim suprotno: ako je stranka 'muslimanskog kulturno-povijenog kruga', kako je već SDA samu sebe definirala, ikada imala ozbiljne državotvorne kapacitete, ispušila ih je usput, ako je, a ni to nije, organizirala odbranu države, u Daytonu je zapečaćen njen kolosalni neuspjeh, ako je, kao što jeste, islamizacijom Armije BiH – kako je to rekao osnivač magazina 'Dani' i advokat Senad Pećanin - nanijela više štete ideji BiH od opsade Sarajeva, te ako je, e vala jeste, dio BiH shvatila kao resurs, onda je svako naricanje nad sudbinom te organizacije kao vjerovanje da ekipa Save Miloševića može pobijediti Portugal Cristiana Ronalda. Manifestativni oblik otvorene borbe sa zdravim razumom.

Bakir Izetbegović, budimo realni, iskreno misli kako boljeg od njega nema i kako je jaka SDA garant opstanka Bosne i Hercegovine, samo što, očito, ne konta kako ta stranka s njim ne može biti jaka ni ako pretjera sa dopingom, dok o vezi opstanka BiH i moći SDA sve, ama baš sve, govori surova stvarnost koja reizabranog predsjednika zanima koliko i vremenska prognoza za Trinidad i Tobago.

Od spletkaroških kapaciteta Malog princa veća je samo njegova deluzija da su ga s vlasti makli zli zapadnjaci i domaći izdajnici i da bi, bez uplitanja prvih i servilnosti drugih, on sada sjedio na mjestu Denisa Bećirovića, a SDA umjesto Trojke pregovarala sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom sa kojima je, inače, imala čvrst dogovor da se neće dogovoriti niti oko toga koju će vrstu soka piti na sastancima.

Očiti gubitnik

Malo je kojoj političkoj organizaciji vlastito glasačko tijelo pokazalo u čemu vidi njen najveći problem i malo je toga što Bakir Izetbegović tako temeljito ignorira. Nisu se, što govore rezultati posljednjih općih izbora, birači SDA okrenuli Narodu i pravdi, još manje SDP-u i Našoj stranci, već su se okrenuli od Bakira Izetbegovića. Da je drugačije, ne bi samo on bio očiti gubitnik, već bi i broj zastupnika SDA po raznim parlamentima bio toliki da im ni 'završavanje' članova Kluba delegata bošnjačkog naroda u Federaciji ne bi bilo dovoljno za ulogu ozbiljne opozicije, što Stranka demokratske akcije još uvijek jeste, ne računajući one kantone u kojima je u vlasti ili će, poput Hercegovačko-neretvanskog, tek biti.

Tvrditi kako je Izetbegović za sve ove godine držanja SDA u privatnom vlasništvu uvećao vlastiti imetak mutnim poslovima je utuživo. Reći kako je upravo to omogućio svojim podanicima je, međutim, neoborivo. Kazati kako je on sanjao da mu supruga bude direktorica najveće zdravstvene ustanove u BiH, iako ne ispunjava formalne uslove, možda nije tačno, ali je zato kao beton čvrsta činjenica da je ona funkciju trebala samo zaželjeti, pa da se muž pobrine za sve, računajući i podršku HDZ-a bez koje bi Sebija Izetbegović davno sletila, ako bi uopšte uzletila. Kazati kako Izetbegović nije svakome obećao svašta a ispunio ništa je dokazivo na stotinu i jednom primjeru: od famoznog „Mostarskog sporazuma“ sa Čovićem, do revizije tužbe protiv Srbije vođene u skladu sa željama Aleksandra Vučića. Pitati se je li on bio svjestan vlastitih promašaja ili su mu se događali spontano je nepotrebno: da je barem jednom osvijestio samo jednu od vlastitih grešaka, imao je vremena da je ispravi, kao što je imao kada shvatiti da politika bez smisla i krađa bez mjere ne mogu ostati neprimijećeni čak i kod onih koji su do prije godinu-dvije bili spremni sami sebi iščupati ruku nego glasati za nekoga ko se ne preziva na I, nema babu Aliju i člansku iskaznicu SDA.

Bakir Izetbegović, pošteno je priznati, nije jedini problem SDA i sa SDA – problem je sama ta stranka sa svojim sadržajem, idejama i ljudima – ali je uložio nadljudske napore da postane najveći. Zato je njegovo zadržavanje pozicije moći staljinističkim metodama rješenje za oboje: to što će doživotno šefovati znači da će voditi političku organizaciju koja će se po značaju približiti Građanskom savezu.

Neće, da i to riješimo, SDA već na narednim izborima proći kao Radončićev Savez za bolju budućnost na prošlim. Veliki organizmi se sporo raspadaju, ali se, ipak, na kraju raspadnu. U ovom slučaju to je divna vijest.