Kosovski božuri: Mali rat i velike posljedice

Ako se, nekim čudom, ispostavi da predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, nije imao pojma o terorističkoj akciji koju je srpska paravojna formacija izvela na sjeveru Kosova i tamo ubila policajca pa dobila po ušima tako da puno boli, to će značiti da je pogriješio kada nije poslušao svog, sada već bivšeg – i izuzetno skupog – savjetnika iz Izraela koji mu je na rastanku rekao da spremi kofere.

Mini puč

Ništa od svega što se proteklih dana događala u nekadašnjoj autonomnoj pokrajini i – realno – nezavisnoj državi koju Srbija službeno ne priznaje, ali tu nezavisnost poštuje u praksi, nije bilo moguće izvesti bez ozbiljnih priprema i iste takve logistike, o čemu svjedoči vojna oprema koju je kosovska policija zaplijenila. Ukoliko, dakle, Vučić nije odobrio, pa i nadzirao mali boj na Kosovu, onda je svjedočio mini puču zbog kojeg će se kajati zato što nije spremio stvari na vrijeme.

Govorio je o tome i Bojan Pajtić, predsjednik srbijanske Demokratske stranke, najpoznatije po svom bivšem predsjedniku i kasnijem premijeru likvidiranom snajperom, Zoranu Đinđiću: „Kad se dogodi neki incident koji nije slučajan, već je posljedica nečijeg truda, uvijek se zapitate kome je to u interesu. U ovom slučaju svakako nije u interesu Aleksandra Vučića, zato što je nakon posljednjeg pokušaja dijaloga u Bruxellesu, u očima Zapada u odnosu na Kurtija izgledao još i kao konstruktivan partner. Zato mislim da ko god da je planirao ovaj događaj u Banjskoj, znao je da će Vučić posle toga imati dupli problem: narušen autoritet među svojim biračima i to što će biti prisiljen da prestane da igra igru na dve stolice. Napeta situacija na Kosovu odgovara i Rusiji, jer im treba bilo kakvo odvlačenje pažnje sa Ukrajine i otvaranje novih žarišta. Otud Nagorno-Karabah, otud i Kosovo… BIA, koja inače zna ko je jučer sa kim popio kafu u Zvečanu naprasno 'propušta' da primijeti da se priprema akcija teško naoružane formacije koju čine više desetina ljudi (govorimo o malenom prostoru i malenoj zajednici). Čini se da opozicija, kada je u pitanju svrgavanje diktatora, neće od 'njegovih' stići na red. Ima tu i neke kosmičke pravde. Nije on sa đavolom tikve sadio, on je đavola napravio“.

Srbima gore, Vučiću bolje

Aleksandar Vučić je zbilja učinio koliko god je mogao da kosovskim Srbima bude što gore, kako bi njemu bilo bolje. Različitim tehnikama – računajući i ubistvo Olivera Ivanovića - je pogušio sve političke opcije koje su zagovarale saradnju sa vlastima u Prištini, naredio srpskim policajcima da napuste policiju u kojoj su, naravno, imali iste ovlasti kao i njihove albanske kolege i tom nekom Milanu Radoičiću, banditu sa dna kace, omogućio da bude stvarna vlast u srpskim enklavama oko Mitrovice, a on mu je uzvratio proizvodnjom problema za koji, iz Vučićeve perspektive, ne postoji dobro rješenje. Osudi li teroriste, imat će belaj pod prozorom. Ne osudi li ih, može slobodno zaboraviti da će ikada na Kosovu biti formirana Zajednica srpskih opština.

Nije, međutim, nerealna niti opcija prema kojoj je Vučić smislio plan i znao sve o dostavljanju oružja, vozila, eksploziva i mina grupi čije se poginule pripadnike oplakuje na 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine. Manipulirajući s njima, zapravo je vlastitim protivnicima – kojih je sve više i ima ih raznih, od pravoslavnih sveštenika, preko državnih umjetnika, pa do onih što vole da šetaju – pokazao da s vlasti može otići samo mrtav, ali ni tada sam.

Onaj ko je spreman na (para)vojnu vježbu sa bojevom municijom tamo gdje je velika NATO baza, spreman je i na mnogo toga: od odbijanja prihvatanja eventualnog izbornog poraza i ostanka na predsjedničkom mjestu pomoću vojne sile, pa do izazivanja oružanih sukoba koji su, naučili smo u eri Slobodana Miloševića, najbolja brana od demokratske volje građana.

Odcjepljenje RS

Što god bilo, jednako je loše. Oni koji Vučiću rade o glavi jedini su gori od njega i sigurno je da će – i to u najboljem slučaju – nastaviti podržavati ovakvog Milorada Dodika, a u izvjesnijem i gorem zajedno s njim raditi na odcjepljenju Republike Srpske koje može završiti na samo jedan način: ratom.

To što Milorad Dodik nije Vučiću najdraži od sve djece i što bi ga rado zamijenio Jelenom Trivić, neće značiti ništa ukoliko je predsjednik Srbije režirao kosovski incident, sasvim suprotno. Šef Republike Srpske je, naime, idealan partner za širenje linije fronta i potpuni povratak u prvu polovinu posljednjeg desetljeća prošlog vijeka, a to što Beograd ovoga puta neće – jer je previše rizično –slati vojsku preko Drine, ne podrazumijeva da će  pripadnici paravojnih formacija ostati kod kuće da gledaju reprize „Žikine šarenice“ i da Dodikovi secesionisti jurišne prsluke neće zaduživati nakon što im dođu u šleperima iz Srbije.

Krhki mir u BiH, pa i na Kosovu, ne zavisi od toga je li Vučić naoružao bandite ili su oni opremljeni bez njegovog znanja, već od reakcije takozvane međunarodne zajednice i njene spremnosti da se prema destruktivcima iz Beograda i Banja Luke odnosi na jedini efikasan način, a taj nije uvođenje sankcija koje su, eto, Milanu Radoičiću s Kosova onemogućile da sarađuje sa američkim firmama, ali ga nisu spriječile da puca na policajce Republike Kosovo, kao što ni Milorada Dodika nisu zaustavile u ama baš svemu što radi,  računajući i proizvodnju domaće, navodno jako dobre rakije.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.