CIK ili RIK: Živi štit Milorada Dodika

"Po njima bi izgleda najbolje bilo da ne provode izbore uopšte, da samo upišu ko će koliko osvojiti, što rade u velikoj mjeri i kada izbore provodi CIK uz ovakav postojeći Izborni zakon. Naravno da nećemo prihvatiti ovo rješenje, vjerovati privatizovanim Dodikovim institucijama da će provesti fer i poštene izbore je kao vjerovati u Djeda Mraza, a istini za volju, ni CIK se nije proslavio sa postojećim Izbornim zakonom", kazala je nesuđena predsjednica Republike Srpske, Jelena Trivić, komentirajući najavu Milorada Dodika koji se sprema osnovati Republičku izbornu komisiju RS-a, te kroz Narodnu skupštinu tog entiteta progurati zakon prema kojem će Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine u Srpskoj provoditi samo izbore za poslanike Parlamentarne skupštine BiH i članove Predsjedništva, a sve ostale taj njegov RIK.

Vječna vlast

Nije Jelena Trivić jedina opoziciona političarka koja u najnovijem Dodikovom manevru vidi pokušaj da se Savezu nezavisnih socijaldemokrata, kako se službeno zove društvo jednog lica, onog predsjednika RS-a, osigura vječna vlast na četrdeset devet posto BiH i u svakom gradu i općini sa te strane linije razgraničenja.

Moguće je, ma sigurno zapravo, da Dodik i to planira, ali nije nemoguće, daleko od toga, da će taj neki novi Izborni zakon u Republici Srpskoj sadržavati i one dijelove zahvaljujući kojima će izvršenje vlastitih, opasnih planova povjeriti biračima – dokazano spremnim da od svih opcija izaberu uvjerljivo najgoru.

Pitanje je hipotetsko, ali ga, zahvaljujući iskustvu koje se ruga svakom optimizmu, ima smisla postaviti: šta ako u Izbornom zakonu prema kojem će Dodikova komisija raditi bude i dio o tome da je RIK obavezan raspisati referendum na teritoriju Republike Srpske ukoliko njegovi inicijatori prikupe, recimo, 100.000 potpisa građana tog entiteta, dok će rezultati referenduma biti obavezujući bez obzira na izlaznost glasača?

Prvak u oranju i plitka brazda

Drugačije rečeno: zašto Dodik ne bi upregao neku nevladinu organizaciju koju inače plaća i kontrolira – recimo, ratne veterane – da zatraži referendum o nezavisnosti Republike Srpske i njenom priključenju Srbiji, pa oni RIK-u istovare hrpu papira sa 100.000 potpisa članova i simpatizera SNSD-a? Odgovor je prilično jasan: RIK će, prema zakonu, morati raspisati referendum na koji, da bi rezultati bili priznati i provedeni, mogu izaći samo Dodik, Željka Cvijanović i Nenad Stevandić i, treba li reći, glasati za privremenu samostalnost RS-a i njenu dugotrajnu nakačenost na Republiku Srbiju.
Ko god sada kaže da je predsjednik manjeg entiteta, otkako se ono dokopao vlasti prije osamnaest godina, najavio između četrdeset i osamsto pedeset referenduma o nezavisnosti RS-a, neće pogriješiti. Ko god misli da Dodik sve ovo izvodi samo da bi osigurao vječnu vlast u Nevesinju ili Gacku, podcjenjuje nekadašnjeg jugoslavenskog prvaka u oranju u kategoriji plitka brazda.

„Milorad Dodik ne blefira, jedino mu je to preostalo, da radikalizuje do maksimuma političku situaciju nadajući se da će tako podići vrijednost svojim propalim političkim akcijama, koje su u strmoglavom slobodnom padu u koji se sam doveo. Iako se Dodik sam doveo u ovu situaciju, nema nikakav problem da uvuče cijeli narod u posljedice svojih nepromišljenih akcija. U stanju kakvom se trenutno Dodik nalazi ne znači mu ništa proglašenje nezavisnosti Republike Srpske u jednom trenutku, ma šta to u konačnici značilo. I on tu odluku može donijeti sam, Narodna Skupština je tu samo paravan koji decenijama služi da većinski potvrdi svaki Miloradov naum.

Siguran sam da on sam nema nikakvu ideju šta nakon takve odluke, ali jednako sam siguran da ima gdje da ode u slučaju da se situacija zakomplikuje, a hoće. Narod koji mu vjeruje, takvu opciju nema i bilo kakva radikalizacija će po dobrom starom običaju doći narodu na naplatu. Narod će to u u jednom trenutku i shvatiti, po običaju prekasno“, napisao je, nema tome puno, Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik banjalučkog portala Buka.

Granice popustljivosti

Stvaranjem vlastite izborne komisije i donošenjem zakona po svojoj volji, te posljedičnim, mogućim referendumom, Dodik će napravit upravo ono o čemu je Trifunović pisao i još se akontativno abolirati od posljedica radikalizacije političke situacije čiji krivci, za sada samo u teoriji, mogu postati inicijatori referenduma i narod koji će, je li, pohrliti da glasa onako kako Dodik hoće, ali ipak ne želi biti jedini krivac za ono što će neizbježno uslijediti.
Ne postoje, istina, nikakve garancije da on najavljenu Republičku izbornu komisiju vidi kao sredstvo realizacije separatističkih planova, ali ne postoje ni one da ne želi. Milorad Dodik godinama ispituje granice popustljivosti famozne međunarodne zajednice i to mu, uz lično i familijarno bogaćenje, ide odlično, pa nije nimalo blesavo sumnjati da ne blefira kada najavljuje pretvaranje međuentitetske u međudržavnu granicu, ali i da blefira kada najavljuje stvaranje izborne komisije samo zbog lokalnog i srednjeg nivoa vlasti.

Predsjednika Republike Srpske se predugo i olako smatra neozbiljnim, a on za sve to vrijeme pokazuje da vrlo ozbiljno može negirati odluke Ustavnog suda BiH, urušavati državne institucije, voditi vlastitu vanjsku – prorusku – politiku, ne priznavati odluke bivšeg i legitimitet sadašnjeg Visokog predstavnika, svađati se američkim ambasadorom i tako dalje i tako redom. Zato je, da parafraziramo Jelenu Trivić, bolje vjerovati u Djeda Mraza nego ne vjerovati u Dodikovu spremnost na ama baš sve i pod svaku cijenu koju svakako neće platiti on, već oni što će ih iskoristiti kao živi štit.