Brđani: Šta je ručao Milanović

Meni je bio brižljivo složen, a odabrana slovenska vina idealno temperirana i dekantirana. Drugačije, uostalom, i ne može: pa neće predsjednici i jedna predsjednica država iz takozvanog regiona, okupljeni na nekakvom samitu Procesa Brdo Brioni u Sloveniji - Aleksandar Vučić (Srbija), Zoran Milanović (Hrvatska), Milo Đukanović (Crna Gora), Stevo Pendarovski (Sjeverna Makedonija), Bajram Begaj (Albanija), Borut Pahor (Slovenija), Vjera Osmani (Kosovo), plus ova naša tri genija, dakle Šefik Džaferović, Milorad Dodik i Željko Komšić – jesti raštiku i zalijevati je vodom. A onda je, između trećeg i četvrtog slijeda, Milanović navodno rekao: „Ima raznih vrsta genocida, ali u Srebrenici nije bio genocid“.

"To je laž, a laži ne želimo komentirati", poručili su iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, reagirajući na reakcije iz Sarajeva i informaciju koju je objavio beogradski dnevni list „Danas“, pozivajući se na „dobro obaveštene izvore“.

„Tačno je da je predsjednik Hrvatske na radnom ručku u Brdu, ponavljajući svoje ranije javno izrečene stavove, dovodio u pitanje presude Haškog tribunala o genocidu u Srebrenici. Nakon što je upozoren i suočen sa činjenicama i nalazima iz presuda, Milanović je ustvrdio da on ima pravo propitivati sve, pa i presude, na što je dobio oštar odgovor predsjedavajućeg Džaferovića koji je poručio da Milanović, ako ne prihvata presude međunarodnih sudova o genocidu, ima ozbiljan problem“, javili su iz kabineta Šefika Džaferovića, odgovarajući kabinetu Zorana Milanovića.

Željko Komšić se, umjesto rečenim za ručkom, bavio takozvanom širom slikom i pratećim aktuelnostima: „Suština odnosa Milanovića i Dodika, uključujući i njihovo tajno i polutajno sastajanje, kao i njihovo negiranje genocida u Srebrenici, svodi se na rečenicu koji je danas izgovorio Dodik, a reko je da postojanje BiH ignoriše da u današnjem svijetu hrišćanska i muslimanska populacija nigdje ne mogu živjeti harmonično, kao i to da Bosna i Hercegovina potvrđuje tu činjenicu da muslimanska i hrišćanska zajednica ne mogu da žive zajedno. Iz te rečenice je provalio je sav neofašizam i neonacizam sa kojim se obračunavamo već godinama".

Majstori fraza bi rekli da se, nakon svega, neka pitanja nameću sama po sebi. Recimo, zašto se, pored dva predana negatora genocida u Srebrenici – Aleksandra Vučića i Milorada Dodika – baš Milanović krenuo svađati sa činjenicama? Zatim, ako je predsjednik Hrvatske zaista rekao to što je navodno rekao, zašto mu ništa nije odgovorio i Željko Komšić? Također, kako to da su Milanovićevu izjavu prečuli Đukanović, Pahor, Pendarovski, Osmani i Begaj koji su o sastanku rekli svašta i svugdje, ali ništa o Srebrenici i stanaru Pantovčaka? Ima još: zašto je vijest koja je izazvala uragan u našoj močvari prvi objavio antirežimski, beogradski „Danas“, a ne neki od medija sa kojima Džaferović i Komšić imaju, nazovimo je, otvorenu liniju?

Jedno od pravila starog, profesionalnog i izumirućeg novinarstva je bilo da su činjenice svete, a mišljenje slobodno. Kod Zorana Milanovića je odavno obrnuto: njemu su – i samo njemu – sveti vlastiti stavovi, a činjenice ko jebe, bez obzira je li riječ o Bosni i Hercegovini, Ukrajini, Rusiji, Švedskoj, Finskoj, pa i Republici Hrvatskoj. Zahvaljujući i tome, zapravo je nevažno šta je između trećeg i četvrtog slijeda izjavio šef susjedne države čije su ovlasti komične, pokazivanje sile karikaturalno, a javno djelovanje i isti takvi istupi samo glupi kada nisu itekako štetni, najprije i najviše za odnose između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji.

Onakav kakav je, Milanović je idealan da mu se u predizbornoj kampanji pripiše i ono što, navodno, u Sloveniji nije rekao, ali jeste prije, samo malo drugačije i suštinski navlas isto.

Svoj predsjednički mandat u Hrvatskoj Zoran Milanović troši na sukobe sa premijerom te države Andrejem Plenkovićem i njegovim ministrima, te na podršku Draganu Čoviću i HDZ-ovim pokušajima izmjene Izbornog zakona u većem bh. entitetu. U oba posla je tako uspješan da HDZ u Hrvatskoj jednostavno nema od koga izgubiti izbore, dok je raspoloženje čelnika stranaka sa sjedištem u Sarajevu takvo da će prije pristati na pripajanje Bosne i Hercegovine Maliju, nego na barem pola od onoga na čemu insistira hrvatska pregovaračka strana.

Zoran Milanović je, zapravo, korisni idiot Stranke demokratske akcije, njenih satelita, glasnogovornika iz sjene i svih onih što trenutni Izborni zakon vide kao prelaznu fazu, ali ne ka betoniranju konstitutivnosti, već ka njenom ukidanju. To što njega, ukidanja, biti neće, praktično ništa ne znači, jer će biti užasavajućeg statusa quo.

Čim progovori o odnosima u BiH, našoj skoroj prošlosti i poziciji najmalobrojnijeg konstituivnog naroda, Milanović uspješno obeshrabri i one – istina malobrojne – koji imaju nešto volje da barem probaju naći model izbornih pravila koji će onemogućiti Bošnjacima da biraju dva člana Predsjedništva, ali neće dati Draganu Čoviću mogućnost da vlada dok je živ i blokira, ukoliko treba, i Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima.

U kontinuiranom pokušaju promjene biračkog tijela, nekadašnji socijaldemokratski kandidat je uspio sebi privući gro desnice u Republici Hrvatskoj, značajan dio ratnih veterana i aktivnih pripadnika HV-a, te većinu Hrvata u BiH. No, jedini kojima neće moći uzvratiti uslugu ukoliko obnovi mandat, upravo su oni zbog kojih je jalovo prijetio vetom na ulazak Švedske i Finske u NATO i zbog kojih gostuje u Bakincima, na njivi Milorada Dodika koji sa promjenama Izbornog zakona u FBiH ima veze koliko i sa poplavama u Pakistanu.

Brinući, možda čak i iskreno, za poziciju ovdašnjih Hrvata, Milanović se efikasno uključio u proces reanimacije Stranke demokratske akcije koja je prije godinu dana bila klinički mrtva, dok sada, uoči izbora, Bakir Izetbegović ima malu, ma zanemarivu, prednost nad Denisom Bećirovićem, dok u SDA umjesto o posljedicama poraza razmišljaju čak i o pobjedi. Jednostavno, čim su međuetničke tenzije na najvišem mogućem nivou – ka kojem ih je podizao i predsjednik Hrvatske - postaje nevažno sve drugo, a u tom kontekstu SDA ne mora brinuti da će biti kažnjena za užase koje je priredila u proteklih tridesetak godina.

Deluzija vlastite važnosti, jezik kojeg koristi kao bojevu municiju i politika koja uzrok problema koristi kao resurs i u kojoj se o posljedicama ne razmišlja, Zorana Milanovića su učinili zvijezdom na zapadu Hercegovine i din dušmaninom sjeverno od Ivana. Kao takav, on možda može obnoviti mandat, dok s njim kao takvim Hrvati u BiH mogu... Ma, da se ne lažemo, ne mogu ništa.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.