Dodikovanje: Biju Švabe, al' bije i Mile

Upornost je ponekad i vrlina. Češće je klasični bezobrazluk ili dokaz koliko ljudsko biće može biti dosadno. Milorad Dodik, em što zna biti naporan kao kožna bolest, demonstrira više bezobrazluka od evropskog prosjeka.

„Vodim odgovornu, jasnu i preciznu politiku. Rasprava u NSRS pokazat će ko razumije, a ko ne razumije globalne trendove, ko prihvata podaništvo prema Nijemcima i zapadu, a ko to ne prihvata“, kazao je član Predsjedništva iz Republike Srpske, obrazlažući uporno odbijanje prihvatanja imenovanja Thomasa Fitschena za ambasadora Republike Njemačke u Bosni i Hercegovini.

Pretjerana ljubav prema Erdoganu

Upornošću veće domaće životinje koja se nekada uprezala za najteže poljoprivredne radove, Dodik je pokazao ne sve, ali svakako puno toga, što ne želi da mu birači shvate.

Kada bi podanički odnos prema nekoj stranoj državi bio razlog neprihvatanja ili, zašto ne, protjerivanja njenog ambasadora, Milorad Dodik bi u roku odmah mogao vježbati silu na, neka bude, veleposlaniku Turske. Naime, ako već za sebe tvrdi kako „razumije globalne trendove“ i ne „prihvata podaništvo“, a živi u zemlji koju, kako je i poručeno iz njene diplomatije, Amerika ne želi prepustiti Rusima, onda i shvata da bi ovdašnja, itekako pretjerana ljubav prema Recepu Tayyipu Erdoganu, dugoročno i negativno mogla uticati na odnose BiH sa Washingtonom.

Milorad Dodik se, međutim, upravo u Turskoj, bilo u njenom glavnom gradu ili u Istanbulu, osjeća kao Aleksandar Vučić, dakle zanemarivo malo gore od Bakira Izetbegovića.

Razlika između podaništva

Zatim, ukoliko mu, Dodiku, smeta „podaništvo prema Nijemcima i zapadu“, odnosno ako, kako je kazao, nema ništa protiv te države, ali ima protiv njene politike – mislio je, valjda, na onu prema Bosni i Hercegovini – znači li to da bi, recimo, imao razumijevanja za zahtjev Šefika Džaferovića da se iz Sarajeva degažira ambasador Republike Srbije? Jednostavno, u istoj mjeri – pa puta dvjesto – Bošnjacima itekako smeta podaništvo političke elite Republike Srpske prema susjednoj državi i službenom Beogradu.

Da li bi, eto da se i to upitamo, Dodik bio uz Dragana Čovića ukoliko bi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice zatražio da Bosnu i Hercegovinu napuste predstavnici svih onih zemalja čije vlade ne podržavaju nametanje Izbornog zakona kakav odgovara Čoviću ili su protiv svakog vanjskopolitičkog cilja BiH koje zagovara lider HDZ-a, suprotstavljajući im, tim ciljevima, mogućnost podaništva prema, recimo, Rusiji? Suštinskih razlika između podaništva jednostavno nema, bilo da na njemu insistira politički Zapad ili isti takav Istok?

Pod rednim brojem nekoliko: ukoliko Dodika, u suštini, iritira famozna rezolucija Bundestaga o BiH, ne bi li bilo principijelno da je jednako reagirao i na deklaraciju Sabora Republike Hrvatske o položaju Hrvata ovdje? Oba ta dokumenta, osim što nikoga na ništa ne obavezuju, mogu se komotno nazvati miješanjem u unutrašnje stvari druge države, dakle ove, u kojoj niti jedna jedina institucija vlasti nema obavezu da ih pročita, a kamoli nešto primjeni.

Jednostavan plan

Ako je, kako kaže član Predsjedništva iz RS-a, vitalni nacionalni interes tog entiteta ugrožen mogućim imenovanjem Thomasa Fitschena, hoće li ugroženost proći kada iz Berlina stigne zamjena koju, naravno, niko neće poslati u Sarajevu da ne provodi službenu politiku Berlina ili Dodik ima problem samo sa aktuelnim, potencijalnim ambasadorom?

Licemjerje je jedina konstanta političke kaste kod nas i potpuno je nevažno o kojem se konstitutivnom narodu radi. Ono se posebno rasplamsa u vrijeme opće neodgovornosti, tačnije uoči izbora kada se govori sve ono što svjetina želi čuti i što će prestati važiti, ako ne dan, onda sedmicu poslije zatvaranja biračkih mjesta.

Protivljenje Milorada Dodika imenovanju Thomasa Fitschena za ambasadora Njemačke nema ama baš nikakve veze niti sa politikom Berlina, niti sa dotičnim diplomatom, niti će trajati duže od dva – tri mjeseca, ako i toliko.

Njegov je plan zapravo vrlo jednostavan. Prikazati opoziciju u Republici Srpskoj ako izdajničku, dovoljno glupu da „ne razumije globalne trendove“ i dovoljno antisrpsku da je spreman prihvatiti „podaništvo prema Nijemcima i zapadu“, a onda je – ukoliko zadrži vlast – optužiti za ono što će uraditi njegova potencijalna nasljednica, Željka Cvijanović: za famozno davanje saglasnosti prilikom imenovanja Thomasa Fitschena za ambasadora Njemačke u Bosni i Hercegovini.

Masa nerazuma

Nije, naravno da nije, problem samo u Dodiku koji, čisto da se podsjetimo, navija za BiH samo ako igra protiv Turske dok predsjednika Turske još nije, barem javno, poljubio u guzicu, kao što nije problem samo u Izetbegovićevom navodnom patriotizmu i paralelnom, vazelinskom odnosu prema Erdoganu ili u Čovićevom predanom zagovaranju ulaska BiH u NATO i stavljanju na kandidatske liste ljudi pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država, već je itekako problem u onima kojima ništa od toga nije dovoljan razlog da još jednom ne glasaju za ovu trojku i njihove krasne kadrove poput Cvijanovićke, Čavare, Zahiragića... Ma za sve one koje transparento kuri bolac za to što nas čeka paklena, skupa i ledena zima, što je platežna moć u slobodnom padu, a inflacija u slobodnom rastu, što se budžeti pune kao nikada, dok masa nerazumna otkriva kako sa novčanica od sto maraka otpadaju nule.

O tome, o stvarnosti, ovdje se uvijek govori kada bude kasno: nakon izbora koji parazitima omogućavaju da mirno prazne pune kase i glume velike igrače u svijetu u kojem su važni onoliko koliko su upotrebljivi kao sluge. Nevažno je, sasvim nevažno, čije.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.