Botov pos'o: Cyber garda Bakira I.

Iako se, ali stvarno, nameće pitanje o tome zašto, zaboga, neko ko živi u lijepom, starom Louxemburgu, ima skromni dom od nekoliko stotina kvadrata u mirnom, bogataškom kvartu i treba brinuti o šestero djece, po cijele dane sjedi za tastaturom, troši internet k'o blesav i pravi spiskove izdajnika Bosne, Bošnjaka i tome slično, ono – to pitanje – uopće nije bitno. Puno je, naime, važnije drugo: ono o tome koliko cyber pretorijanaca treba predsjednik Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović? Najprecizniji odgovor za sada je – puno, ako ne i još malo više.

„Na pitanje što misli o odnosu predsjednika hrvatske vlade prema stanju u BiH, Izetbegović je odgovorio da je Plenković oprezniji u izjavama i insistira na 'normalnim zahtjevima' poput izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH što je za Bošnjake prihvatljivo i spremni su tragati za odgovarajućim rješenjem“, rekao je Izetbegović za n1 televiziju prije puna i duga tri dana.

Enciklopedijski primjer

„Vidio sam te stvari odavno. Te stvari Čović ne pominje odavno jer to nema nikakve veze sa realnošću. Većina Hrvata živi s Bošnjacima i to se bez vojne sile ne bi moglo napraviti. To im ne pada napamet. Hrvati ovdje dobro žive. Ova politika gdje je Čović lično isfrustriran što ne sjedi u Predsjedništvu nema veze sa dobrim odnosima Hrvata i Bošnjaka. Čović neće dobiti treći entitet niti hrvatskog člana Predsjedništva“, kazao je Bakir Izetbegović prije davna dva dana za, opet, n1 televiziju, odgovarajući na pitanje o tome da li je HDZ-ovo insistiranje na izbornim reformama krinka pod kojom se reanimira Herceg-Bosna ili novim, postdejtonskim jezikom rečeno, formira treći enitet.

Ako je, a jeste i to, populist onaj političar koji se građanima i biračima obraća riječima koje oni žele čuti, pa makar sa realnošću imale veze koliko i kupaće gaće sa skijaškim skokovima, Bakir Izetbegović je enciklopedijski primjer populiste.

Inače, vrijedi kazati, Izetbegović je o „'normalnim zahtjevima' poput izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH što je za Bošnjake prihvatljivo i spremni su tragati za odgovarajućim rješenjem“ govorio za hrvatski studio n1 televizije, onaj sa sjedištem u Zagrebu, dok je Čoviću poručio da „neće dobiti treći entitet niti hrvatskog člana Predsjedništva“ gostujući u bosanskohercegovačkom dijelu spomenute regionalne news televizije.

Sadržaj sa ove i one strane granice

N1, zna njihova publika, ne emitira isti sadržaj sa ove i one strane granice Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa je očito kako je čelnik SDA za hrvatske uši govorio ono što im godi, baš kao i za bošnjačke, samo što ta dva naroda imaju poprilično različite „audiofilske“ sklonosti.

Jakob Augstein, njemački novinar i izdavač, posinak Rudolfa Augsteina, osnivača uglednog „Der Spiegela“, je u jednom tekstu napisao kako nema politike bez populizma i da je populizam dobar ili loš onoliko koliko je dobra ili loša politika koja se na taj način bori za pažnju javnosti i naklonost birača.

Bakir Izetbegović se, međutim, ne bavi politikom, već pokušajima, sidranovski kazano, otkupa sirove kože, one vlastite. Nemoguće je, naime, čak i pod mikroskopom naći trag ozbiljnosti, političke i svake druge, u izjavama čovjeka koji je u jednom danu, za samo dvadeset i četiri sata, uspio reći kako je za Bošnjake prihvatljivo traženje rješenja za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH – i promjenu zakonskog okvira u kojem se sada bira član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, što zvuči slično, samo nije ni nalik – ali i da „Čović neće dobiti treći entitet niti hrvatskog člana Predsjedništva“.

Skakanje u usta i gutanje

Postoji, naravno, i mogućnost da Izetbegović, kada govori o famoznom traženju rješenja, misli na bespogovorno pristajanje  HDZ-a i svih drugih aktera trenutnih pregovora o izmjeni izbornih pravila, na zahtjeve SDA – političke organizacije čiji se čelnik ponekad, ovisi od situacije, predstavlja kao samo jedan predsjednik jedne stranke, odnosno kao lider najbrojnijeg naroda u BiH.

Nije, međutim, najvažnije to što Izetbegović misli, već je najvažnije ono što on hoće i šta je sve spreman napraviti da ostvari cilj. A spreman je, u najkraćem, na gotovo sve – osim na rat – bez obzira koliko puta morao sam sebi skočiti usta i progutati nešto ružno.

Kada god je izbore gubio od Željka Komšića, Dragan Čović je rušio historijske maksimume podrške koju je dobijao među ovdašnjim Hrvatima. Usput je, valjda slučajno a sigurno namjerno, pokazao najdražim neprijateljima da je ponekad bolje ne održati izbore nego na njima riskirati poraz. Govorimo, naravno, o Mostaru, iznuđenoj dvanaestogodišnjoj glasačkoj apstinenciji i vladavini Ljube Bešlića koji je, kada je ostao bez Vijeća i pratećih demokratskih nedaća, najvećim hercegovačkim gradom upravljao sam i u skladu sa interesima stranke koja ga je instalirala.

Repriza poraza

Čovićeve prijetnje bojkotom narednih izbora su zapravo prilično hazarderske, jer je on moć crpio i iz izbornog zakonodavstva, a učvršćivao je – što je apsurdno svugdje osim u majci domovini svih svjetskih apsurda – Komšićevim pobjedama izvojevanim bošnjačkim glasovima. Milorad Dodik se, pak, na istu matricu kači kolegijalno, jer niti može onemogućiti održavanje izbora u Republici Srpskoj, niti će tamošnja opozicija propustiti priliku da ga se riješi.

Sa druge, pardon – treće strane, odgađanje izbora bi najviše koristilo Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije kojoj prijeti repriza poraza sa onih lokalnih, samo uz gore posljedice. Jednostavno, niti SDA-u treba lider koji gomila poraze, niti će bilo kome trebati koalicioni partner koji će više tražiti nego što može dati zauzvrat.

Čelnik SDA se uspješno razotkrio sa dvije izjave u malo vremena: jednom kojom se pokazuje kooperativnim tamo gdje nema šta izgubiti, a nije zgoreg ostaviti dobar dojam, te drugom kojom sebe prikazuje kao narodnog heroja, dok ostalima – prije svega Fahrudinu Radončiću i Dini Konakoviću - crta granice izdaje koje ne smiju preći pa makar taj prelazak podrazumijevao i stabiliziranje federalnih prilika.

Stranka važnija od države

Jedini način da SDA ne doživi poraz na izborima je da izbora ne bude i da dosadašnja HDZ-ova blokada formiranja nove Vlade Federacije dobije novo pogonsko gorivo za stare kadrove. Uostalom, ako je Čović blokadom održao Jelku Miličević na mjestu šefice entitetskih financija, može i Izetbegović Novalića na onom premijerskom, samo ne i na isti način. Njegov je, očito, kompliciraniji i podrazumijeva, uz ostalo, ili kontinuitet neprincipijelnosti ili nerealno veliku međunarodnu pomoć u prihvatanju svih zahtjeva SDA. Kako drugog neće biti, ostaje samo ono što je i rekao: odbijanje svih prijedloga HDZ-a, posljedična „mostarizacija FBiH“ koja, treba li reći?, više odgovara onima koji će ostati na funkcijama nego onima što bi ih se mogli dokopati u slučaju pobjede.

Rizična je to operacija koju nije teško pročitati pa je se mora braniti na sve načine, računajući i regrutaciju novih jasmina i novih mulahusića koji će slobodan pristup internetu koristiti za slobodan govor mržnje uperen prema svima osim prema Malom Princu i njegovoj politici u kojoj je poželjna borba protiv korupcije, ali u SDP-u; u kojoj se zagovara građanska BiH, ali tek nakon što se prebroje Srbi i Hrvati u institucijama; u kojoj se brane dejtonski principi, ali ne i konstitutivnost; u kojoj se grlo dere od suverenizma, a guzica na Erdoganovom kauču; u kojoj... Ma u kojoj je, kako je sam Izetbegović rekao, stranka važnija od države. Njemu posebno.