Biserje pod maramom: Ministrica vanjske štete

Važni beogradski novinar Petar Luković napisao je, ima tome gotovo petnaest godina, dva „offline“ pisma tadašnjem ministru vanjskih poslova Srbije, Vuku Jeremiću, od kojih je prvo naslovio sa „Ministre, jeste li pri sebi?“; a drugo: „Ministre, Vi niste pri sebi“.

Odlazećoj šefici bosanskohercegovačke diplomatije, Biseri Turković, dovoljno bi bilo parafrazirati jedno, naravno ovo drugo. Ne treba cijelo, može samo naslov.

„Malo se priča o pravima u Afganistanu, malo se priča o pravima u Palestini, malo se priča na kraju krajeva i o ljudskim pravima kod nas. Mi kao što dobro znate imamo i dvije škole pod istim krovom imamo i zabrane upotrebe vlastitog jezika, ali imamo još nešto - imamo stereotipe koji su duboko ukorijenjeni iako živimo u srcu Evrope, iako smo evropski narod, gajimo i multikulturalizam i multireligioznost.  Zamislite da sam vam se ja danas obratila ovako pokrivena. Kakav bi bila vaša percepcija, kakav bi bio vaš stereotip. Smatram da ljudska prava uključuju i pravo odjeće i neka svako oblači ono što hoće i nekad bude jednako tretiran“, kazala je Turković na konferenciji za medije na kojoj je društvo pravio ministar vanjskih poslova Irana, pa usput izvela i performans stavljajući maramu (hidžab) na glavu.

Da bi postojala vanjska politika prvo mora postojati ona unutrašnja, a nje u Bosni i Hercegovini nije bilo do sada i teško da će je – bez obzira na slatkorječivost predstavnika nove vladajuće koalicije – biti u skoroj budućnosti. Ipak, u nekim se slučajevima prva može razumno voditi bez druge.

Treba, dakle, ili ne biti pri sebi ili biti prokleto zlonamjeran pa, prvo, u Skupštini Ujedinjenih nacija ne osuditi nasilje iranskog režima nad vlastitim građankama i građanima, pa onda i ugostiti šefa diplomatije te zemlje u kojoj, uz sve ostalo, „ljudska prava“ ne „uključuju i pravo odjeće“, već se zbog pokušaja konzumacije tog prava – gubi glava.

Politički predstavnici Srba i Hrvata često su u posljednje četiri godine tvrdili kako Bisera Turković ne vodi vanjsku politiku Bosne i Hercegovine, već Stranke demokratske akcije. Ako su ponekad i bili u krivu, sada vidimo da su znali biti i u pravu.

Primati u bilo kakvu – službenu, neslužbenu, slučajnu... – posjetu ministra vanjskih poslova zemlje čija je unutrašnja politika zasnovana i na teroriziranju vlastitih stanovnika jeste, naravno, prvorazredni skandal, ali i još jedna manifestacija pokušaja SDA da se od odlaska u opoziciju spasi stavljanjem Bošnjaka u izolaciju. No, kako se ni entiteti, a kamoli narodi u BiH ne mogu zasebno sankcionisati, tako bi, na kraju, račun za Turkovićkinu štetu mogli jednako platiti svi zbog kojih Poljine prestaju biti centar apsolutne moći i mjesto se kojeg se, kako je Izetbegović jednom i napisao, pokazuje da je Stranka važnija od naroda i domovine.

Fabričke postavke SDA-ovog projekta u kojem je Bisera Turković zadužena za izvođenje javnih radova su jednostavne, ali ne zato što su genijalne, već zato što su glupe: ako je, kao što jeste, politički Zapad preko svojih sarajevskih ambasada pogurao i Osmorku i njeno koaliranje sa HDZ-om i SNSD-om, e onda će će se SDA okrenuti starim partnerima i arhetipskim neprijateljima istog tog Zapada; konkretno Iranu, jer su Rusi, ipak, skloniji Srbima. Na kraju će (al' u nekoj stvari) Washington, Berlin, Bruxelles, Tokio, ma svi redom, shvatiti kako im je pametnije imati SDA na svojoj, umjesto na strani Teherana.

Kao najzapadnija autohtona muslimanska zajednica u Evropi, Bošnjaci zapravo i nisu imali prokletu mogućnost izbora saveznika. Jednostavno rečeno: ima taj Zapad hiljadu mana, dok politički Istok nema niti jednu vrlinu i pri tome su svi ti teistički gulazi – svejedno je govorimo li o Iranu ili Saudijskoj Arabiji – daleko na svaki, pa još uvijek i kulturološki način, za razliku od, recimo, Njemačke ili Austrije.

Sve to, naravno, znaju u SDA samo što im ne smeta, kao što im nije smetalo prije, dok su Bosnu i Hercegovinu pretvarali u tursku karaulu, a Bošnjake na svaki način vezali za muslimanska društva, bez obzira na njihov demokratski deficit.

Nove vlasti neće, ne treba se lagati, izazvati cvjetanje hiljadu cvjetova, ali hoće dovesti do promjena u vanjskoj politici. Misli se, čisto da pojasnimo, na promjene na bolje, jer su one na gore – nemoguće.

Teško je, naime, naći još nekoga spremnog da, poput Bakira Izetbegovića, sto godina čeka sastanak sa tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i onda, kada konačno dođe do susreta, vrijeme potroši govoreći o tome koliko je Recep Tayyip Erdogan krasan; ili poput Bisere Turković koja je pravo na izbor načina odijevanja branila u društvu predstavnika zemlje čije su teokratske vlasti to pravo jednostavno ukinule, što ne znaju dvije vrste ljudi: oni što stvarno nisu pri sebi i oni što se samo prave blesavi, bez obzira na posljedice. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.