Ogledalo za stvarnost: Djeca nestale zemlje

Ime Amira Alagića, rođenog u Banja Luci 1977. godine, u Bosni i Hercegovini se može naći u matičnim knjigama i, možda, samo možda, na bibliotečkim spiskovima autora koji pišu na jezicima naših naroda i narodnosti. Ovaj sjajni pisac, nekadašnji student Filozofskog fakulteta u Puli i trenutni nastavni engleskog jezika u Istru, u svojoj je domovini tek još jedan Amir i još jedan Alagić. I da, naravno, dio njene brojne dijaspore.

Godine 1988., malo nakon što je banjalučane i ostatak BiH uznemirio jedan stvarni, masovni ubica, policija – tada milicija – pronalazi tijelo izvjesne Anje Bakul, žene sa mnogo poznanica a malo prijateljica. Punih trideset godina kasnije, u policijsku postaju u Puli ulazi, također Banjalučanin, Antun Blažević i priznaje da ono što je istraga potvrdila kao suicid nije bilo samoubistvo, već ubistvo i da ga je počinio on. Antunov komšija iz prošlog i susjed iz sadašnjeg života i grada, sam autor dakle, odlučuje otići u grad iz kojeg je istrgnut i pokušati saznati, prvo, ko je zapravo bila Anja Bakul, pa onda i zašto je ubijena.

Ovako počinje posljednji roman Amira Alagića „Ogledalo za krletku“ (Duriex, 2022.), u kojem pisac, osim što priču sjajno vodi, napetost održava vješto i nimalo ne davi, piše i o jednom od najžilavijih poslijeratnih mitova u Bosni i Hercegovini. Mitu o, kako se to uporno govori, poništavanju posljedica etničkog čišćenja i posljedičnom, masovnom povratku svih kojima je adresa promijenjena tuđom voljom i uz pomoć puščane cijevi.

Alagaić, pri tome, nije napisao historijski roman – pa nema ni preciznih datuma nagovještaja rata, niti detalja o njegovim prvim godinama – kao što nije pisao o vlastitoj traumi izbjeglištva kojem je prethodio život u ilegali. Nije, naime, od 1992. u Banja Luci bilo ugodno zvati se Amir, a ni posljedice nisu bile bezazlene.

Dok traga za istinom o Anji Bakul, narator i glavni junak obilazi svoj bivši grad, ali to što u njemu nalazi i ljude iz svog bivšeg života, ne znači ništa. Pri tome, njemu niti jedan susret ne donosi neugodnosti, niti ga koristi za razgovore o onome što je uslijedilo četiri godine poslije smrti misteriozne amaterske.

Malo prije kraja romana glavni junak Banja Luku napušta tako da se u nju može vratiti još stotinu, ma hiljadu puta, kao pisac, famozna dijaspora, rođak, prijatelj, šta god, ali jedino ne kao ono što je bio: kao stvarni, ukorijenjeni građanin rodnog grada.

E zbog toga, dakle zbog odnosa prema sadašnjoj Banja Luci i Banjalučanima i Banjalučankama, pa zbog onoga o čemu šute on, njegovi poznanici, poznanice njegovih roditelja i njihove prijateljice koje po krhotine života dolaze prekookeanskim letovima, je ovo važan i – iako autor tu namjeru nije imao – politički roman.

Kada se etničko čišćenje jednom dogodi, ono se može poništiti samo vojnom silom ili strahom od nje, kao recimo u slučaju Vukovara. U svim ostalim raspletima svih mogućih ratova, to etničko čišćenje postaje nova realnost. Kako vrijeme prolazi, tako i ona stara nestaje u sjećanjima, a nada da će se nekako, nekim čudom, život nastaviti od posljednjeg idiličnog trenutka, zvanično umire.

O bosanskohercegovačkom ratu i miru znamo sve, ali to još uvijek nije smetnja da se uporno, istim riječima, pa tako skoro trideset godina, govori - zavisi od potreba i trenutka - prihvatanju rezultata etničkog čišćenja, odnosno poništavanju tog rezultata i, naravno, masovnom povratku koji samo što nije krenuo.

Suptilno, spisateljski vješto, skrivajući stvarnu temu iza trilerskog zapleta, Alagić kroz prozne slike i životne dijaloge pokazuje koliko su se promijenili gradovi iz kojih su ljudi protjerivani i koliko su se, makar se i prave da nisu, promijenili protjerani. To što drugi povremeno glume da su im osjećaji isti, ne može promijeniti prvo, a sve dok je tako, realnost prekinutog rata (p)ostaje realnost koja traje, bez obzira na famozni Okvirni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu kojim je pravo na povratak zagarantirano.

Niti jedan jedini grad u BiH – što je dijelom prirodno i neizbježno, pa nema veze samo sa ratom, jer gradove karakterišu i stalne promjene u njima – nije onakav kakav je bio, recimo, 1994, ali ni onakav kakav je bio u godini smrti Anje Bakul. To što su ulice gdje su i bile, što je porušeno obnovljeno, što rijeke nisu mijenjale tokove a baš svi toponimi imena, nebitno je u odnosu na činjenicu da ama baš svaki grad funkcioniše prilagođavajući se vlastitoj (etničkoj) većini i njenim stavovima. Zato je danas, da se ne lažemo, Zenica bošnjački grad, Banja Luka srpski, a zapadni dio Mostara hrvatski. I čim je tako, a drugačije nije, ništa ne može biti kao što je bilo, a protjerani samo u tome što je bilo imaju svoj grad ili gradove.

Sve, dakle, da tamo odakle su jednom otišli nakon što su dobili cijelih petnaest minuta da se spreme, mogu naći i dobar posao i stan i zubara i frizera, jedino što nikada više neće imati jeste osjećaj iz vremena prije otvaranja vrata kundakom puške.

Kod nas, treba li reći, zubar i frizer nisu problem nigdje, posao i stan već jesu gotovo svugdje. I kada na to dodamo sve prošle godine i decenije, a bilo ih je dovoljno za izgraditi život iz temelja, onda svaka priča o tom poništavanju rezultata etničkog čišćenja i povratku s kojim se želi nešto više od umiranja u rodnoj kući, zvuči kao fikcija.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.