Mostarina: neumski trougao

Mogla bi to, na kraju, biti bajka o bratstvu i jedinstvu pod budnim okom Komunističke partije. Dobro sada, neće to zajedništvo u rušenju i građenju gledati niko iz Komunističke partije Hrvatske, jer ta više ne postoji, niti one iz Bosne i Hercegovine, koja postoji, samo onako, bez veze, već iz najveće na svijetu: KP Kine!

Iz te zemlje, naime, dolazi firma China Road and Bridge Corporation ili, skraćeno, CRBC, koja je na međunarodnom tenderu dobila posao izgradnje famoznog Pelješkog mosta, vrijedan puno stotina miliona maraka, dvadeset pfeninga gore – dolje.

Kineze, inače, živo boli neka stvar šta o mostu misle Dragan Čović i Bakir Izetbegović. Sekira njih nešto drugo, ozbiljnije: Pelješki most nema ko da gradi! CRBC je, drugačije rečeno,planirao zaposliti domaću radnu snagu, najprije i najlogičnije iz Hrvatske, po mogućnosti iz dubrovačkog kraja i, ako mora, iz Zagreba. Tu, u Zagrebu,još su nešto radnika i našli, ali južnije gotovo nikoga. Zato se sada planiraju okrenuti radnoj snazi iz takozvane regije, kako se, inače, kaže kada se neće reći Jugoslavija.

Sudario se CRBC, potpuno nepripremljen, sa svim posljedicama smrti industrije, računajući i građevinsku, iseljavanjem osposobljenih zanatlija u rodnu Njemačku i činjenicom da dvije zemlje koje su nekada mogle betonirati Saharu – Hrvatska i Bosna i Hercegovina – danas ne mogu bez tuđih i para i ruku same napaviti nešto složnije, veće i skuplje od zgrade sa osam spratova i jednim liftom.

Nije, dakle, nemoguće da se na istom poslu nađi inženjeri iz Sarajeva, šefovi gradilišta iz Banja Luke, građevinci raznih profila iz Hercegovine, uz kolege iz Ljubuškog, Zagreba i, recimo, Podgorice. Jedino što nije sigurno hoće li posla uopće biti.

Službeno i svečano započeli su, po treći jubalirani puta i nakon isto toliko najava, radovi na izgradnji Pelješkog mosta. Njega je, taj most, neko iz, bit će Dubrovnika, spomenuo još tamo krajem devedesetih godina prošlog vijeka, kada se kod nas još računalo da riječ mir znači pauzu između različitih činova istog rata. Kasnije, 2006., bivši premijer Hrvatske Ivo Sanader je svečano položio prvi kamen temeljac za izgradnju. Pošto mu se svidjelo, isto je napravio i godinu dana kasnije. Posljednji početak radova, ovaj od neki dan, zapravo se nije ni dogodio. Izmumemo li to što su predstavnici Hrvatskih cesta CRBC-u predali dokumentaciju za - početak gradnje!

Neće, međutim, ni ovoga početka biti prije nego započne rušenje. U nekom od ranijih pokušaja da se spoji teritorija Hrvatske, podignuta su dva velika betonska stuba iz kojih viri armatura. Poslije toga, do evo evo minute, još niko nije lopate nigdje zabio. Ko je naplatio dva ogromna, vertikalno postavljena betonska bloka, postalo je uobičajeno nevažno. Lako je, jebi ga, tuđim parama zidati što god treba, iako ničemu ne služi.

Samo je u zemlji majci svih svjetskih apsurda, dakle Bosni i Hercegovini, te Hrvatskoj kao njenom nastavku drugim sredstvima, moguće da stvarne probleme vide Kinezi, dok Hrvati s obje strane granice, te Bošnjaci i Srbi, traže problem koji to ne mora biti, ali mora imati svoju upotrebnu političku vrijednost u datom, ovom, i HDZ-u i SDA-u idealnom trenutku.

Neotuđivo je i neugrozivo pravo Hrvatske da spoji svoj teritorij, baš kao što je neotuđivo i neugrozivo pravo Bosne i Hercegovine da joj se ne diraju vanjske granice i ne onemogućava pristup otvorenom moru. Dvije iole ozbiljne države, bez obzira kakvu prošlost međusobnih odnosa imale, riješile bi prvo, pa drugo. Ovdje je u jednoj treći puta započela gradnja istog mosta, dok su se u drugoj sjetili da od predaje dokumentacije Kinezima naprave sjajnu atmosferu za mobilizaciju birača u koje su sve manje sigurni.

Dragan Čović se tako iz člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine pretvorio u glasnogovrnika Andreja Plenkovića, samo što je zabunom pročitao govor Radovana Karadžića o nekakvoj zelenoj transferzali koja, naravno, završava u Neumu bez Hrvata. Bakir Izetbegović je najavio još jednu međunarodnu tužbu, oslanjajući se na kolektivnu, akutnu demenciju zbog koje se nko ne sjeća one blamaže sa revizijom procesa BiH protiv Srbije u Den Haagu.

Oba, naravno, imaju jasan razlog, samo je pitanje je li njima, a posebno Čoviću, jasno koliko su im metode pogrešne. Predsjednik HDZ-a, naime, svakom zgodom pali ne samo svoje, već i potencijalno brojnije glasače Željka Komšića, dok Izetbegović guranjem gdje stigne, poručuje da u Šefika Džaferovića baš nešto i ne vjeruje, već da računa kako će vanredna situacija pogodovati bilo kome sa SDA značkom na reveru. Računa, također, da to što je iz svake vanredne situacije SDA izašla poražena, niko ne pamti.

Uzgred rečeno, Pelješki most kojeg će, ako nađu radnike, Kinezi graditi Hrvatima,bit će visok onoliko koliko je Bosna i Hercegovina tražila – punih 55 metara. Samo što to u ovoj galami, u kojoj, kako je rekao Abdulah Sidran, za svako rješenje postoji problem, nikoga punone zanima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.