2 u 1: Navija li Čović za Komšića

Željko Komšić se odlučio po treći puta kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, no umjesto Hrvatske demokratske zajednice u verbalni sukob i rat saopćenjima sa njim je ušla bošnjačka Stranka demokratske akcije: ne zato da odbrani vječnog partnera i najdražeg protivnika, Dragana Čovića lično, već svog kandidata za nasljednika Bakira Izetbegovića u kolektivnom šefu države.

Lider HDZ-a pred svoju biračku bazu može komotno izaći da izvodi kate: on ozbiljnog suparnika koji se obraća istom glasačkom tijelu jednostavno nema. Neke je sam posmicao, neke, poput Bože Ljubića, umirio, Martin Raguž više nije u igri, dok njegov prezimenjak Slaven kuri svircu po Twitteru izigravajući do podne Ivu Lučića, a od podne Ninu Raspudića. Ostali, a ima ih, ni spomena nisu vrijedni.

Osim što se, da ponovimo, može boriti sa zamišljenim protivnikom, Čović svojim glasačima može reći da im nema šta za reći. Naobećavao im se za ovo godina otkako je predsjednik stranke svega: od stolnog grada do trećeg entiteta, od novog izbornog zakona do ključne uloge u procesu ulaska BiH u Evropsku uniju, a realizirao Thompsonov koncert i nekoliko gastronomskih susreta sa Miloradom Dodikom. U isto vrijeme se lijepo potkožio i premrežio, posebno Hercegovinu, do te mjere da se bez njega i njegovih ne može odrediti ni radno vrijeme kafića u Širokom Brijegu. Koliko je Čoviću dobro, e toliko je građanima tog dijela države lijepo u – Njemačkoj. Hercegovački običaji, jezik i kultura, danas se više čuvaju po bauštelama Muncehna ili Hamburga, nego u Tomislavgradu ili Grudama, polaznim stanicama za EU na kojima se priča kako je jednom jedan čovjek kupio povratnu kartu, ali mu niko ne zna ime i ne može se sjetiti kada je to tačno bilo, prije tri mjeseca ili trideset godina.

Odavno provincijaliziranu Stranku demokratske akcije – u kojoj bogovski i begovski status uživaju novovremeni bogataši što ne znaju ko je bio Marlon Brando – Bakir Izetbegović je sveo na klub svojih slijepih poslušnika, kapacitiranih za to da ih se ujutru navije, a navečer stavi na punjenje. Ljudi od njegovog najvećeg povjerenja s mukom uspijevaju istovremeno žvakati žvaku i pisati SMS-ove, ali ih to ne sprječava da se spremaju za najviše dužnosti, a zato, ipak, treba dobiti neke glasove.

Denis Zvizdić, sve izvjesniji kandidat Stranke demokratske akcije za bošnjačkog člana Predsjedništva, neće, to sigurno, dio glasača SDA usmjeriti ka Fahrudinu Radončiću, ali može ka Komšiću koji će ga u populističkom nadmetanju – malo ratnih zasluga, malo zalaganja za nedjeljivost i dvije kašičice multietničnosti, plus podsjećanje na igranje sa rezultatima popisa stanovništva  – poderati k'o Bugar tuku. Glasovi isključivo nezadovoljnih simpatizera i članova SDA ne mogu, naravno, osigurati da hrvatski član Predsjedništva postane čelnik DF-a, ali mogu izbor lidera SBB-a, kako to sam Radončić voli reći, svesti na tehničko pitanje, pogotovo što se ne nazire treći ozbiljan kandidat iz najbrojnijeg naroda. Isti ti glasovi, dakle SDA-ovi, zajedno sa onim koje Komšić svakako može dobiti od svojih i lako od birača SDP-a, već čine izvjesnom mogućnost da Dragan Čović, na vlastito zadovljstvo, prizna i ne prihvati poraz.

Dva ranija Komšićeva mandata ne samo da nisu oslabila Čovićevu poziciju, već su rezultirala kontra efektom.  Eventualni treći ne može završiti drugačije, ali može, prvo, ostaviti predsjedniku HDZ-a dovoljno prostora i vremena da se bavi nacionalnom ugroženošću umjesto svakodnevnim problemima Hrvata, pa zatim obesmisliti svaki pokušaj njegovog rušenja unutar HDZ-a i na području na kojem su Hrvati većina, te mu popraviti sve lošiju poziciju u službenom Zagrebu u kojem se mrko gleda na Čovićeve ljubavničke odnose sa Dodikom i, to pogotovo, sa Aleksandrom Vučićem i gdje se otvoreno odustaje od zagovaranja promjena u BiH, suprotnih očekivanjima SAD-a.

Dragan Čović i HDZ su tako, za razliku od SDA, u win – win poziciji. On, dakle, može i izgubiti u utrci za Predsjedništvo, ali mu to neće poljujati poziciju, dok će HDZ, ovako ili onako, završiti u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, čak i ako Izetbegovićeva stranka postane opoziciona. Jednostavno, lako će se dogovoriti sa Radončićem i, vjerovatno, Nikšićem koji je naglim približavanjem Miloradu Dodiku već pokazao da između svojih i interesa SDP-a nema nikakvih dvojbi: stranački mogu sačekati, bez obzira na njegove verbalne akrobacije i teatralna istupanja iz pregovora u kojima ionako statira.

Zbog svega, kada iz SDA primitivno poručuju Komšiću da popije apaurin, oni najmanje govore o njemu, a daleko više o nervozi koju im njegova kandidatura izaziva, dok ih sve zajedno Dragan Čović mirno promatra, ne zanimajući se ko će u tom sukobu pobijediti. On u svakom slučaju neće izgubiti.