Sevdah za gospođu C.

Vjerujem da vam je već dodijalo čitati o ovoj temi, ali hajde, stisnite, još samo ovaj put. Da, Donald Trump i njegov trijumf. Pa što, na kraju krajeva, hoćete? Ona stara fraza da je Amerika zemlja mogućnosti se, eto, jučer opet obistinila. Do dan prije izbora Trumpu se davala tek mala mogućnost, a već sutra se to, praktično preko noći, pretvorilo u veliku mogućnost. I na kraju u potpuni trijumf. Nije li to klasična američka priča o uspjehu kojom su nas uspavljivali i zahvaljujući kojoj smo sanjali najdivnije snove?

Spektakl za cijelu obitelj

U čitavom ovom cirkusu kojim nas SAD zabavlja svake četiri godine i kojeg smo mi koji nismo Amerikanci prihvatili kao nekakvu političku varijantu Super talent showa ili Big Brothera, „ozbiljni zapadni mediji“ ( a takvima se svi vole zvati), baš kao i većina ovdašnjih, gotovo listom su se i po defaultu svrstali na stranu  gospođe Clinton, upinjući se smjestiti Trumpa među katastrofe svjetskih razmjera i sotonske prijetnje svemu što svijetom hodi. A ako ne to, onda barem ismijati živopisnog joj protivnika kao nekoga tko ne zaslužuje biti u Bijeloj kući, tko pravi gafove, izgleda smiješno i laprda gluposti. A takav se, znamo iz iskustva, vrlo lako svidi masi. 

Eh, pa nakon George W. Busha meni je, za vas ne znam, prilično neuzbuđujuća spoznaja da kakav komedijaš može završiti u Ovalnom uredu. Stariji se sigurno sjećaju nevjerice kojom je primljen dolazak Ronalda Reagana na čelo Svjetske sile. Još uvijek se sjećam djeda koji je, vjerujem dijelio zgražanje većine činjenicom da su Amerikanci na čelo postavili ne baš poznatog glumca – „Pa mogli su bar postaviti nekog poznatijeg, John Waynea, na primjer.“

A koga ste očekivali u trenutku kojim haraju Kim i Justin?

Zbilja su mnogi mediji tijekom predizborne kampanje  baš, ali baš pretjerivali, pa je zloglasni Trump izlazio iz svake novine i sa svakog portala kao iz paštete, uz prigodne napise o tome kako je njegov dolazak samo drugo ime za Armagedon i sve u tom fazonu. I vjerujem da su pritom zaboravili kakav su svijet upravo sami oni stvorili – svijet u kojem je zvijezda popularne (ne)kulture upravo ona osoba o kojoj se stalno priča i govori, da će na kraju najpopularniji postati  onaj koji se svjesno ili nesvjesno izvrće ruglu i podsmijehu i postaje viralan na dnevnoj bazi.

U svijetu Kardashiana, da mi oprostite, Donald Trump je sasvim očekivana pojava. Trump ovdje, Trump ondje, Trump ovo, Trump ono…i na kraju – Trump pobijedio! Vrlo vjerojatno i zbog radoznalosti onih koji bi malo virnuli u taj najavljeni Armagedon, kao malo dijete u roditeljsku sobu.

Treba li nas Trumpov trijumf uistinu čuditi? Trebamo li se zapravo smijati Kaliforniji koja, evo čitam, kao navodno pokreće inicijativu za izdvajanje iz SAD-a, jer nije pobijedila Clinton? To je, inače, ona ista Kalifornija koja je ne tako davno na mjesto guvernera ustoličila Arnolda Schwarzeneggera. Kako uopće gledati na sve te celebrity likove koji twitterom najavljuju iseljavanje iz SAD-a jer je pobijedio Trump? Sve je to dio istog cirkusa, sve su to wannabe Kardashiani.

Trumpova sjenka i nad našim sokakom

A kad se u svom tom pretjerivanju kao lokalna potpora protukandidatkinji oglasila i kurta i murta koja se voli ovdje kititi epitetima baštinika građanskih sloboda, ekskluzivnim tumačima duha Daytona, te promicateljima demokratskih tekovina i čuvara slobodoumlja (sve dok je u skladu s njihovim mišljenjem), nekako mi  je taj Trump došao, ako ništa, u nekakav egal sa Clintonovom.

I ne zato jer cijenim njegov lik i djelo, ili zato jer, gluho bilo, ne cijenim Clintonovu, nego prosto zato jer su ovi globalni agitatori kontra njega, kao i lokalne navijačke skupine na ovim prostorima, koje uključuju i priličan broj ublehaša, baš nekako neukusno pretjerale u inzistiranju da je Clintonova ta koja je jedini pravi izbor, a Trump da je nedostojan i klasična greška u matrici, virus kojeg treba čim prije eliminirati. A time nisu uradili ništa drugo nego pokazali elementarno nepoznavanje situacije i dokazali vlastiti autizam koji je genijalno, a da toga nije niti svjestan, neki dan jedan domaći kolumnist sažeo u vajnoj rečenici „Moja generacija, koja je odrasla na Duke Ellingtonu…“

Gle, i kod njih pobijedio HDZ!

Baš kao što se kod nas već toliko godina ponavlja mantra o nacionalnim strankama kao greškama u kodu, kao nečemu neprirodnom, tako se i Trumpov izbor unaprijed označio nečim neprirodnim.  Mnogi analitičari i poznavatelji prilika (sad ih mogu staviti i pod navodnike, ali neću)  su se zalagali za Clintonovu, a gnušali na Trumpa.

A zapravo se kod mnogih iza svega krila, ne analitičnost i pogled u realnost SAD-a, nego baš suprotno – želja da bude kako bi oni htjeli da bude (Zvuči poznato, zar ne?). A to je jednako onoj staroj izreci da je pretpostavka majka svih zajeba. I za to nam ne treba SAD i njihov najnoviji primjer, mi takav primjer imamo 26 godina. A to je, da oprostite demokracija, ili prostim riječnikom – volja većine! Ili barem većine unutar zadanih parametara izbornog sustava.

Prateći što pišu zadnja dvadeset i četiri sata ovi „koji su strašno iznenađeni“ i koji analiziraju što je to pošlo krivo pa je SAD izabrao Trumpa, gotovo da se može sve podvući pod onu našu lokalnu „da su za sve krivi seljaci i neškolovani koji glasaju uvijek krivo ili kojima je obećan posao u Elektroprivredi“.

Pritom se zaboravlja da „seljaci i neškolovani“ itekako koriste društvene mreže, komuniciraju međusobno i stvaraju svoje mišljenje. To što oni na kraju pobijede nije uopće njihov problem, nego problem onih drugih. Onih koji smatraju da je njihova vlastita pobjeda nešto od Boga dano, nešto prirodno i posve normalno, a sve ostalo fašizam i armagedon. Mislim, gdje je tu duh demokracije?

Pit, to je ona druga slika, to je ona druga Amerika…

Hajde, od ovih naših me i ne čudi, jer ne poznaju ni vlastitu zemlju, pa kako će poznavati Ameriku (u kojoj generacije uopće nisu odrasle na Duke Ellingtonu, nego puno više na Hanku Williamsu), ali zapravo me čudi da su i mnogi koji su plaćeni da poznaju Ameriku i iznose mišljenje o njoj, čak su tamo rođeni i odrasli, napravili pogrešku u procjeni rezultata izbora. 

Strašno me fascinira kada ljudi koji se proklamiraju kao ozbiljni analitičari i poznavatelji iznose opći sud na osnovu svog mikroprostora u kojem žive i rade i na osnovu osobnih želja ili osobnog računa u banci. Zaključak  kojim  ljudi sebe i svoju najbližu okolinu, krug rodbine i bliskih prijatelja, projiciraju na čitavu zemlju, stvarajući si iluziju da čitava zemlja misli, ili još gore – ima misliti, kao i oni, nešto je što ne može proći u doba kada smo svi umreženi i kada i „seljaci i neškolovani“ imaju facebook i twitter i mimo „progresivnih medija i njihovih poruka“ veoma uspješno razvijaju svoje mišljenje, pa kakvo god da je i kako god da se nekome sviđalo ili ne.

I što smo na kraju dobili? Ništa drugo nego globalnu presliku one usiljene lokalne mantre o tome da su nacionalisti zlo koje je došlo niotkuda i koje tu vlada 26 godina, sasvim protuprirodno i nametnuto. Na američkom primjeru smo na velikom platnu  vidjeli tu vrhunsku majku svih lokalnih analitičarskih zajeba. Nisu oni došli niotkuda i nisu protuprirodni, oni su Amerikanci kao i svi drugi, nisu nikakav Kišni čovjek, ali je činjenica da se prema njima prečesto tako ponaša.