Prljavo kazalište

Jučer je zatvoren Haaški tribunal. Sud s godinom proizvodnje 1993. trebao je nazivno pomoći riješiti sve upitnike na ovim prostorima, pogotovo one na koje bi se ovdje mi kolektivno teško natjerali, s obzirom na sve okolnosti nakon 1995., u zemlji u kojoj je rat zaustavljen bez pobjednika, osim ako se pobjedom ne smatra preživljavanje koncepata započetih u početku i stasalih nakon rata.

Trebao je Sud stvoriti temelje za buduće generacije, pročistiti put pomirenju i razumijevanju. No, s odmakom od 24 godine može se reći da je Sud, uz tek pokoji riješen upitnik nagomilao toliko uskličnika da se od njih, tako gusto poredanih u javnom diskursu u BiH (i šire), jedva može nazrijeti nešto svijetlo. Naravno, nije Sud jedini krivac, ali se idealno uklopio u dominirajuća javna mnijenja Balkana, koja su ga na kraju prilagodila sebi, a ne suprotno. Nije Sud, ukratko rečeno, donio ništa što nismo znali, niti nam je promijenio ono u što smo vjerovali, a ono što je propustio uraditi, ionako već i sami znamo.

Dovoljno je bilo imati facebook ili posjećivati portale zadnjih desetak dana i vidjeti  kako „gori“ od uskličnika, koji kao prijeteće motke popunjavaju mjesta za komentare, a upitnici, manje – više, stoje gdje i jesu bili. Skupa sa našim međusobnim nerazumijevanjem koje se vratilo na nultu točku. Ako je po tome davati ocjenu Sudu, onda je Sud podbacio.

Od njegovih prvih presuda naovamo, pa sve do jučerašnjeg izricanja presude šestorici visokih dužnosnika Herceg – Bosne, Sud je bio pod žestokom paljbom kritičara koji su ga smatrali preskupim i nepraktičnim, njegove procese predugim i netaktičnim, a nije bilo malo ni onih koji su ga smatrali klasičnim političkim sudom s čudnim sucima i još čudnijim odlukama, koji je propustio hitro na Zapadni Balkan donijeti raskivanje ratnog tereta, baš naprotiv, dopustivši da on kao balast pritiska regiju predugo, skoro četvrt stoljeća nakon što je pucnjava utihnula.

Sud će svojom filozofijom rada, govorili su neki, donijeti sve osim pomirenja na ove prostore, jer suština ostaje promašena. Pogotovo jer je potragu za pravdom taj sud razvukao kao žvaku, gotovo negledljivu sapunicu u kojoj se tek finalna epizoda izricanja presude nametnula kao javnostima zanimljiva, što je idealno za površnost, kakvu već njeguju ovdašnje razmeđene javnosti, ali grozno za suštinsko razumijevanje zla u kojem smo svi mogli biti žrtve. Sud je, nažalost, postao nekakva pravna inačica Eurosonga, pretvarajući se u suštu suprotnost onoga što je trebao biti i donijeti.

Dobro, iluzorno je bilo očekivati da čak i jedan tako pompozno zamišljen Sud s etiketom međunarodnog prava i pravde, pa i da je besprijekorno radio,  kao što već nije, donese pomirenje, ako mi sami ovdje nismo spremni ili voljni na to. Ili ako već nismo natjerani, kao što i nismo. Činjenica da su predugi procesi i veoma upitno odmjeravanje zločina i kazni,  s pokojom šaradom i tragikomedijom a la vojvoda bez brade, s velikim finalom u zadnjih tjedan dana, na tragu onih koji Sud optužuju za konstantno narušavanje krhkih procesa povratka povjerenja i povezivanja naroda i ljudi na Balkanu.

Drugim riječima, kad god bi pošli naprijed, On bi nas opet vratio u 1993., iritirajući tako one koji su rat ostavili iza sebe ima već 20 godina, a podižući opet u borbeni stav sve one koji se u atmosferi mržnje i napetosti najbolje osjećaju i koji odluku Suda očekuju kao granatu u suparničku bogomolju ili, u drugom slučaju, kao metak u svoje srce. S odmakom od skoro 25 godina čini mi se da je upravo dužina trajanja procesa, u sudjelovanju sa nikad doživljenom katarzom, za koju najednom više nitko nije mario, potpuno relativizirala pravdu na ovim prostorima, povjerenje gotovo ubila u pojam, a rat uvukla čak i ondje gdje ga nije bilo ili gdje je prošao samo 'nako, u prolazu, zadržavajući ga dodatnih dvadeset godina u „genetskom kodu“ grupiranja na ovim prostorima.

A to grupiranje oko istog stanja svijesti, s pogledom na ratove koji su vođeni do 1995., nikad nije prestalo, ne dajući nam ni najmanje šanse da sve, ako ne zaboravimo, ono barem potisnemo na nivo koji nekako dozvoljava disati i na kojem bi presude bile lišene „ a bigger than life“ dnevno – političkih konotacija i bliže stvarnom zadovoljenju pravde za svaku ruku koja je namjerno i svjesno, u ime moje ili ime tvoje, naudila drugome.

Kao krajnji rezultat, ne samo njegovom krivnjom, dakako, ali svakako uz njegovu obilatu pomoć, nismo dobili univerzalnu pobjedu pravde na ovim prostorima, ako je netko i imao iluziju o tome,  nego smo fasovali dodatno izoštravanje suprostavljenih  tabora po principu navijačkih grupa, gdje je presuđivanje shvaćeno kao vrijeme za derbi. I gdje, s godinama koje su tako dugo prolazile, čak i oni koji nisu sudjelovali u ratu, kao i oni koji su rođeni nakon njega, bivaju uokvireni u navijačku atmosferu u kojoj je uvijek onome drugom pomogao sudac, vođen rukom Saveza ili je, s druge strane, Pravda na našoj strani, bespogovorno. A svi znamo da kad je navijanje u pitanju nema „ali“, nego je „ili – ili“ i da navijačke pjesme nisu ni pjesme pomirenja ni pjesme razumijevanja, te da prvo u takvim slučajevima strada objektivnost. A bez objektivnosti nemamo šanse.

Sud je na kraju na ovim prostorima izašao na istu liniju kao i, recimo, sud Davida Fernándeza Borbalána kad mu daju zviždaljku za derbi Barcelona – Real, gdje svaka odluka suca postoji samo da bi se automatski različito tumačila i gdje svaki grubi prekršaj ide na račun suca i njegovog kriterija, a nikad na račun igrača kluba za kojeg se navija. I gdje suština uvijek ustupa mjesto površnosti koju pogone najniže strasti što tjeraju pjenu na usta.

A gdje je tako, predugi su repovi. I previše dugi za moj ukus. I veliko je pitanje, gdje smo, i jesmo li uopće, makli dalje od 1993.?