Krah ''đemdo'' mentaliteta

O agoniji Agrokora priča se i piše ovih dana sa svih strana. Kako je već red i običaj, svatko želi svojim virtualnim perom dodati nešto što netko još nije uspio dometnuti, a ne sumnjam da pisat će se i pričati još dugo o slomu, ispostavit će se na kraju, kule od karata. Sa svih strana će se analizirati što je to, pobogu, pošlo po zlu i kad se dogodila ta prijelomna točka od koje je sve krenulo pucati i kako, do vraga, nismo na vrijeme primijetili crvotočinu u sustavu? Izbjegavat će se odgovornost, upirati prstom u druge, a političari će prebacivati krivnju između sebe kao ping – pong lopticu, kao što to (jedino) najbolje i rade.

U čitavoj toj medijskoj šaradi krajnji stradalnici – dobavljači i proizvođači, oni koje su naprosto natjerali da se Agrokoru vjeruje kao što je valjda u nepotopivost imao vjerovati čitav onaj orkestar koji je potonuo skupa s Titanicom, proživljavat će agoniju. Dobro, oni najveći i tek pokoji odabrani završit će u novinama, ali imat ćemo i prevelike nizove osobnih drama za koje će najveći mediji teško mariti. Mali proizvođači, zadnji u lancu plaćanja, te svi oni koji su bili stjerani u kut „đemdo“ politikom, koja je uznjegovana na ovim prostorima kroz desetljeća, ali je Agrokorom doživjela vrhunac.

Provincijski bal s jaukom na kraju…

„Đemdo“ je magična riječ, iako šatra, razumljiva svima. I „đemdo“ će nas zaviti u crno, ako već nije – i to nepovratno! Od običnih ljudi na ulici, koji žive na „đemdo“ i danas izbjegavaju pola poznanika kad hodaju ulicom, pa do samog vrha, „đemdo“ je modus vivendi koji, bankari i dobri ekonomisti to sigurno znaju, one koji su mu se predali kad – tad vodi u propast. Poslovanje na dug, na „dođem ti“ – i što je najgore – isforsirani dug u kojem jednostavno ostaješ prinuđen raditi s onim s kojim loše posluješ, iako ti je dužan do guše, a samo da bi nekako uspio naplatiti zaostala dugovanja, dok ti on, usput, na pogan način pravi nova – to je onaj magični krug prokletstva unutar kojeg funkcionira i previše toga oko nas. I to je ono što sve garniture vlasti uvijek štite, pokušavajući zadržati kakvu – takvu fasadu, dok su temelji već kliznuli, a iza PVC stolarije krije se gnjilo pokućstvo.

Masovna hipnoza koja je trajala godinama oko Agrokora, duboki dragovoljni san o okrupnjavanju iz kojeg se sada regija budi vriskom i očajem, zapravo je rezultat općeg zaloga šutnje i pristajanja na pravila igre, koja se, nemojte imati iluziju, neće prestati igrati niti nakon ovoga što se dogodilo. Medijska šutnja koja je do jučer bila na sceni, kupljena oglašavanjem (i to, dabome, dobrim dijelom na „đemdo“), što je ništa drugo nego alternativni naziv za kontrolu medija, ovih dana pokazuje svoje čviljavo, gnojno naličje, no njoj se kraja ne nazire, jer pojavit će se već sutra u istom obliku, ali pod drugim imenom. Kako li se danas osjećaju svi oni koji su navijački, poneseni medijskim napisima, slavodobitno urlali kad je preuzet Mercator? Tko vas je tada mogao uvjeriti da već tada jabuka nije bila trula? Sutra ćete opet tako, navijački, nesmotreno, opijeno, klicati površno nečem drugom.

Kad dernek utihne

Što je najgore, kolika god agonija bila, ona neće završiti na Agrokoru, ima nešto još gore, što se odavno iza brda valja. Ono kada naši visoki dužnosnici kažu da neće biti novca za plaće i proračunske troškove, jer se nismo uspjeli dopasti MMF-u, još je stepenica niže od propasti Agrokora. Državni „đemdo“ je dno dna, kraj priče, ono na što smo pristali već odavno, a čija točka prijeloma nije jedna, prelomilo se tu toga i previše. I lažnih obećanja i slatkorječivih riječi utjehe i izreka u koje niti onaj koji ih je stvorio ne vjeruje. Naravno, sve preko leđa onih kojima je trpnja, uz „đemdo“, tako postala stil života - tanka nada u preživljavanje iz dana u dan onih koji, inače, vole pjevati o slobodi i krvi prosutoj za istu. Onih koji vole pjevati o prkosu i nesalomljivosti. Onih koji ponosnom pjesmom, s rukom na mjestu srca, uspavljuju sami sebe već godinama, u kolijevci koja odavno nije njihova, nego debelo „na đemdo“.