Beskrajni dan

Prođoše dva dana i, evo, opet smo se vratili uobičajenim aktivnostima. Ispucali smo još jedan praznik, koji kao i većina praznika u ovoj zemlji služi da se razbrojimo na neparne, da se vratimo na početne pozicije i da svaku iluziju da smo se zericu promijenili razbijemo u njezinom začetku.

Da, prođe još jedan Dan nezavisnosti, sjećanje na onaj dan, odnosno onaj vikend daleke 1992., kad je 63 i nešto posto reklo DA, a oni ostali uglavnom neizlaskom na referendum rekli NE. Baš onaj dan kad smo se i službeno unutar granica onog što nam je donijelo DA pocijepali na najmanje dva nejednaka dijela i čije sve tadašnje i naknadne linije cijepanja i danas svako malo, o naizmjeničnim nam praznicima, poput živih rana peku i žare. I otad nam je NE češće nego bilo kakvo DA, a DA je samo kad nema druge.

I prođe tako dvadeset i nešto godina, ali kao da nisu ni prošle. Taman kako se planeta okrene oko Sunca, tako i mi svi skupa napravimo krug jednom godišnje , pa završimo u opet istoj točki.

I tako svake godine iznova... Baš kao Beskrajan dan, k'o Bill Murray u onom filmu koji je snimljen godinu dana nakon našeg referenduma, a u kojem se isto uvijek iznova ponavlja.

Neka svizac već jednom umota čokoladu!

O takvim danima kao što je Dan neovisnosti u nas i dalje stare rane opet zategnu i kozmetički prikriveni šavovi opet pocrvene do linije pucanja. Pojave se uglavnom uvijek isti akteri, baš kao u spomenutom filmu s Billom Murrayem. Pojave se i jave razni likovi, a među njima iza svečanih zastava isključivi i neumjereni koji se kite nazivom patrioti, a koji čak ni kad se popenju na vrh planine ne vide dalje od nosa, ali im to ne smeta da zemlju i ljubav prema njoj sagledavaju po svom aršinu. Pojave se i oni koji su sada već tradicionalno kontra, s uvijek istim setom u inat nevoljenja i nerazumijevanja i istim aršinima krutim kao opanak. I tako to krene, svaki put isto, ono DA na ono NE, pa ono NE na ono DA – i svaki za sebe jedini u pravu – i nikad, ni o jednom Danu neovisnosti da se barem probaju naći na pola puta te dvije sile istog intenziteta i istog pravca, ali različitog smjera.

I baš kao u fizici, te dvije sile se poništavaju, odnosno daju jednu veliku nulu. Daju stanje mirovanja, točnije nenapredovanja, jedan dugotrajni status quo, jedan čudni limb u kojem je samo čekanje vječno. I u tom čekanju jedino profitiraju oni koji od čeke i žive. Svi ti tumači velikih datuma koji od tumačenja (i mućenja ionako mutne vode) svake godine uberu pokoji politički poen ili u džep spreme pokoji apoen.

I dok jedni pucaju od općeg patriotizma optužujući druge da su uljezi s rezervnim domovinama na srcu, koji su krivi što kolač nije jednobrazan i jednobojan, a ovi drugi na taj patriotizam odgovaraju lokalpatriotizmom i ljubavlju prema svom komadu kolača, za kojeg tvrde da je jedini sladak, nula nam stalno jaše za vratom, pritisnuta teretom vjekova u koje gledamo radije nego u budućnost.

A gradovi nam zatrpani smećem, čopori pasa hodaju ulicama, kese krase korita rijeka, divlja gradnja buja kao stanice raka na zdravom tkivu, nepotizam i uhljebništvo proždiru sve pred sobom, apatija ubija...i to svuda, po čitavoj zemlji isto i na jednak način.

Dane i Neda

Da, to nam je zajedničko. Jesmo li to, dakle, tražili 1992.? Bez obzira na DA i NE, jedino što nam je zajedničko je da zbilja i suštinski ne volimo ovu zemlju. Samo pamfleti, deklaracije i prdoklačenja iza ekrana i iz fotelja nisu patriotizam. Diranje prljavim prstima u šavove nije patriotizam nego idiotluk. Soli umjesto melema je namjerna šteta. Inat na inat je vječno prokletstvo.

Gdje god se okreneš vidiš laž i obmanu. Živimo u iluziji. Sve naopako, sve nategnuto. I, uz to, sve pomnoženo s onom uvijek istom nulom.

Jer nije patriotizam ono DA i ćao đaci, patriotizam je reći samom sebi NE, da bi onaj drugi tebi konačno rekao DA. I, naravno, obratno. I nije ljubav prema svojoj viziji ono kad mrziš tuđu.
Tek kada to budemo skužili ona nula će nestati i polako će se zahrđali kotač pokrenuti.
Tek kada je sebi priznao, Bill Murray je izašao iz začaranog kruga beskrajnog dana.

Tek kad prestanemo glumiti izaći ćemo i mi iz ovog lošeg filma.