Zvonko Trifunović na europskim autocestama, vozeći ceradu i hladnjaču proveo je nešto više od godinu dana.
On kaže da je to jedan od dosadnijih poslova, i onome tko nije navikao da bude u vozilu preko cijelog dana, ne bi preporučio da se bavi ovim zanimanjem.
"Po meni je bilo bolje voziti hladnjaču, jer je bilo zanimljivih tura. Često sam išao brodom za Grčku, pa je bilo prilike i za odmor i meni je to prijalo", započinje priču Trifunović za Mitrovica.info.
Zvonko je kao vozač kamiona prošao Njemačku, Austriju, Belgiju, Francusku, Holandiju, Grčku, Italiju, Švedsku i Sloveniju. Zarađivao je oko 2.000 eura, a najvažnije mu je bilo – sačuvati ljudsko dostojanstvo.
"Ovo nije život dostojan čovjeka. Vjerujem da generalno većina odlazi u inostranstvo da ovo radi jer ih je muka natjerala. Da bi zaradili više", kaže ipak.
Tuširaš se, kaže, na benzinskim crpkama, tu i rublje opereš. Ništa nije teško raditi, ali je posao dosadan, tvrdi.
"Kreveti su nam bili okej, ali spavaš u malom skučenom prostoru u kabini kamiona. Ljeti ako radi klima, kamion je uključen preko cijele noći. Moraš da se navikneš na brujanje, netko ne može da spava s tim. Ja sam se prilagodio, brujanje hladnjače me je podsjećalo na brodiće. Koristio sam svaki slobodan trenutak da prošetam, obiđem znamenitosti zemlje u kojoj se nalazim", priča Trifunović.
Iako postoje brojni problemi i peripetije oko samog posla, ono što je sugovorniku najteže bilo jeste – samoća. Kako kaže, udaljenost od obitelji ga je najviše opterećivala.
"Vrijeme koje se provede u tom kamionu je nepovratno. Dijete nisam prepoznao koliko je porastao, kao da sam bio odsutan godinama", kaže ovaj kamiondžija.
Sjedište njihove tvrtke, prema njegovim riječima, bilo je u Mađarskoj. Po povratku kući morao je da ode tamo da završi što mu je ostalo od papirologije.
"Tada sam se susreo s grupom ljudi, svi u euforiji, sretni što kreću da voze i rade. I ja radostan, ali iz drugog razloga – vraćam se kući! Još ne znaju što ih čeka", priča Zvonko.
Što se samog prijevoza tiče, naglašava da je po zakonu dozvoljeno da se vozi tri puta tjedno po devet sati i dva puta po 10 sati. Radno vrijeme je 13 sati jer se računa i vrijeme potrebno za istovar robe. U zemljama EU, priča, ima zabrana, recimo subotom do tri sata je dozvoljena vožnja, nedjeljom ne. Osim ako se vozi nešto što je u režimu hladnjače. Na granici se generalno ne čeka dugo.
"Kada se ide u Švicarsku tu se čeka, jer tu ide i carinjene robe. Na ulazu u tu zemlju se prijavljuje broj pređenih kilometara kao i po izlasku. Čeka se nekad na bugarsko-rumunjskoj i grčko-bugarskoj granici. Bugari i Rumunji mogu da te zezaju cijeli dan ako hoće, dok im ne daš neki dinar, ali ja im samo kažem, 'nema problema, ja zaista nemam ništa kod sebe' a meni dnevnica teče, pa mogu i 10 dana da sjedim na granici", iskren je Trifunović.
Generalno, kaže, nigdje nije imao problem, ali je prepričao jednu situaciju s rumunjskim policajcem: "Kazao mi kako me uhvatio radar, na što sam mu ja odgovorio da je to nemoguće. On mi je tada rekao: 'Ajde daj neku paru da ne pišem ništa'. Pogledao sam po kabini, imao sam nešto sitno po pet centi i to sam mu dao. Kad je on pogledao, samo mi je ubacio nazad u kabinu taj novac."
"Dešavaju se i druge nezgode. Tako je jednom dva sata, na istovaru robe, sakupljao krumpire jer su mu se tijekom vožnje porušile gajbe u kamionu. Jedan od većih problema, ističe sugovornik je parkiranje. Dešavaju se i kvarovi, ali Trifunović ističe da je najvažnija dobra komunikacija s matičnom tvrtkom i da se tako problemi brzo rješavaju.
"Kad mi je jednom pukla guma, probao sam da je zamjenim, ali nisam uspio. Međutim, bilo koji problem da se desi, sve se javlja u tvrtku i brzo dolazi serviser. Ako se dogodi da te netko udari na putu vozilom ili obrnuto, popunjava se europski obrazac, svi kamioni i tvrtke su osigurani i nije ništa strašno, najbitnije je da nitko ne strada", kaže.
Nekad iz tvrtke vrše pritisak da mora da se stigne na određenu lokaciju, a najveći problem je parkiranje.
"Često se dešava da su svi parkinzi puni, i ne smije mnogo da se prekorači to propisano vrijeme vožnje. To tvrtku ne zanima i ti plaćaš kaznu koja je oko 500 eura. Onda treba upamtiti gdje se otprilike nalaze industrijske zone, jer je tu bilo mjesta za parkiranje. Također, negdje je na autocestama ograničenje 60 km na sat, i o tome treba voditi računa jer se dešava da se najlakše tu prekorači malo brzina, a onda se plaća kazna", dodaje Trifunović.
Iako je skoro dobio ponudu od belgijske tvrtke da vozi sa zaradom od oko 3.600 eura, on naglašava da ne bi ponovno krenuo na put.
"Nekoliko puta sam cijeli svoj život premotao u glavi. Sjetio se svega. Imam dobre ponude, ali ponovno ne bih išao da vozim kamion", kaže Trifunović, piše Mitrovica.info.
