Ako želite kulture koje nisu previše zahtjevne za uzgoj, zeleni i ljubičasti kelj odličan su izbor. Zeleni kelj (Brassica oleracea var. sabauda) i ljubičasti kelj (Brassica oleracea var. acephala) dvogodišnje su biljke iz porodice krstašica (Brassicaceae). Za razliku od kupusa, ne stvaraju glavicu, već rastu na stabljici čiji su listovi jestivi, dok stabljika nije, prenosi AgroKlub.
Ove vrste kelja obilne su vitaminima A, B, C i K te mineralima poput kalija, kalcija, fosfora i željeza. Zbog male kalorične vrijednosti i bogatstva nutrijenata, kelj se preporučuje u prevenciji srčanog i moždanog udara te za detoksikaciju jetre. Listovi su lako probavljivi i mogu se konzumirati sirovi u salatama, kuhani u varivima i juhama ili kao sok bogat hranjivim tvarima. Posebno su ukusni nakon prvih mrazeva, a biljke podnose temperature i do -20 °C.
Kelj najbolje uspijeva na plodnim tlima bogatim hranjivim tvarima, pa je prije sadnje potrebno dodati dušik, fosfor i kalij (NPK), u prosječnoj količini od 100 kg po dulumu (0,1 ha). Nakon presađivanja biljke traže redovito navodnjavanje barem prvih tjedan dana, dok kasnije dobro podnose sušu – za razliku od drugih kupusnjača.
Kelj je prilično otporan na biljne bolesti, no može ga napasti plamenjača. Od štetnika najveću opasnost predstavljaju stjenice, posebice kupusna, smeđa i mramorasta. Kod ekološkog uzgoja preporučuje se tretiranje listova nekuhanim mlijekom, a pomoći mogu i ocat ili soda bikarbona. Malčiranje tla oko stabljika dodatno olakšava otpornost na sušu i smanjuje rizik od štetnika.
