Morine - zaboravljeni raj južnohercegovačkih planištara

Osjećamo zahvalnost prema caru i kralju Franji Josipu koji 1912. godine dade izgraditi čestiti makadamski put od Donjih Plužina na prometnici Gacko – Nevesinje, pa do pedesetak kilometara udaljenog Uloga u općini Kalinovik.

Naša ruta je kraća do Morina, nekih 15-ak kilometara. Iako je na održavanje poodavno zaboravio tvrdi donji stroj puta osigurava sigurnu vožnju, mada bi na našim asfaltnim putovima koje Mostarci po japanski prozvaše ''sama jama'' izmučeni automobil da pričati znade, imao što reći.

Međutim, truckanje i prašina zaboravljaju se pred prizorom. Morine su istinski raj na zemlji!

Jedna od posljednjih oaza netaknute prirode. Onaj tko ne vjeruje neka potegne tih petnaestak kilometara naravno od Vidovdana (15. lipnja), pa do Lučindana (18. listopada), ranije i kasnije nije preporučljivo jer zime su tamo duge i vučljive“.

Upravo u tom intervalu, u ta četiri mjeseca, na Morine i dalje na sjever i sjeveroistok zavisno od ispasišta, kretali su južno hercegovački stočari ''planištari'' sa stadima ovaca i goveda.

Kako su Morine bile prvo odredište ta se riječ usjeka u pamćenje svih generacija od Ivanjice na krajnjem jugoistoku zemlje Humske, pa do Počitelja. Bio je to zahtjevan put, koji je trajao tri do četiri dana, istodobno tegoban i lijep. Planištari, pratidžije, kiridžije, podvikivanje, glasanje stoke…, sve se to miješao i stapalo u jedinstveno na žalost u literaturi slabo opisano i pomalo zaboravljeno, putešestivje.

Pokušavamo zamisliti kako je to nekada bilo dok slušamo 82-godišnjeg Boška – Boškana Puljića zvanog Handžić iz Čapljine. Boškan je jedan od posljednjih planištara. S planinom se oprostio uoči rata 1991. godine.

O putovanjima ćemo drugom zgodom, ovom prilikom vrijedi koju reći o Morinama. Ponešto doznajemo od suputnika Ive Raguža, profesora iz Stoca, pa Stanislava Vukorepa, zaposlenog u Zavodu za zaštitu spomenika Hercegovačko-neretvanske županije, Pere Raguža, jednog od mlađih koji su jeli planištarski kruh...

Posjetili smo i Planinskog dobro ''Morine'' gdje smo zatekli Mladena Đuricu i Nemanju Milovića iz Nevesinja, ali nigdje bijelih stada. Rekoše nam da dva čobana paze na 80-ak goveda i 200-njak ovaca, dok oni sviđaju druge poslove.

Dok mi zaneseni ljepotom ljetnog dana s ushitom pričamo o Morina, Mladen nas upozorava da taj krajobraz ima i svoju drugu stranu, duge i teške zime, vukove koji torove obilaze u čoporima.

''Ponekad naiđe i međed, ali on ide svojim putem“, veli Mladen, a nama se u sjećanje vraćaju Boškanove riječi: ''Četrdeset posto ove zemlje je naš grunt'', ustvrdi misleći na stanovnike Južne Hercegovine tzv. Humljake.

Dok zamišljamo kako u Daytonu o tome pojma nisu imali, pogleda uprtog prema Jakomiru čije bi padine bile idealne za skijaške terene, zaključujemo da to nije bezvrijedna zemlja.

Jedno je sigurno, bez obzira na klimatske promjene na Morinama snijega ne manjka, eto prilike i za Humljake ako nekad sreća pomiluje ovu zemlju, da umjesto od bijelih stada žive od bijelog snijega.

Inače, poslovično pedantni austrougarski činovnici zabilježili su da je 1907. godine na Morinama paslo 97.000 (!) grla stoke. Ovog ljeta kako rekoše Mladen i Nemanja, na ispaši je oko 5.000 grla, ističu da se broj povećava.

Što se tiče Humljaka, na Morine potegnu za blagdan sv. Ane u Ulogu 26. srpnja, te u zadnjih godinu, dvije na blagdan sv. Ilije na Morinama, 20. srpnja.

Tko zna, možda će opet učestati?