Cijene autobusnih karata u Hercegovini već neko vrijeme nisu iste kao prije, a razlike najviše osjećaju oni koji se redovito oslanjaju na javni prijevoz.
Iako prijevoznici ne iznose konkretne iznose, potvrđuju kako su korigirali cijene, ponajviše zbog rasta troškova, posebno goriva.
S obzirom na to kako većina zaposlenih i dalje putuje osobnim automobilima, povećanja cijena najviše pogađaju roditelje školaraca, studente i umirovljenike koji ovise o autobusnim linijama.
Provjerili smo koliko košta prijevoz na najčešćim relacijama u Hercegovini te usporedili cijene kako bismo dobili jasniju sliku koliko je potrebno izdvojiti za ovu vrstu prijevoza.
Svi prijevoznici s kojima smo razgovarali potvrdili su kako je u proteklom razdoblju došlo do povećanja cijena autobusnih karata, iako se poskupljenja razlikuju ovisno o relaciji i prijevozniku.
Iz Livno busa su potvrdili kako je do poskupljenja došlo, ali koliko konkretno, nisu nam htjeli reći. Naglasili su tek kako poskupljenjima nisu zahvaćene sve linije koje održavaju.
Sličan odgovor stiže i iz Globtoura, gdje ističu kako su cijene rasle umjereno, za oko deset posto, i to samo na pojedinim relacijama.
Najkonkretniji su bili iz Miškić busa, koji prometuje ponajviše na relaciji Mostar – Široki Brijeg. Ta dionica, duga oko 23 kilometra i jedna je od najfrekventnijih za učenike, studente i radnike.
Karta u jednom smjeru skuplja je za 1 KM i iznosi 5 KM, dok su mjesečne radničke karte porasle za 5 KM. Kada se to preračuna na svakodnevna putovanja, razlika na kraju mjeseca postaje osjetna, osobito za one koji putuju u oba smjera.
Slične cijene vrijede i za druge relacije u zapadnoj Hercegovini, a poskupljenja posebno osjećaju studenti.
Tako studenti iz Posušja, koji ovu liniju najčešće koriste za dolazak u Mostar početkom tjedna i povratak kući vikendom, za kartu u jednom smjeru izdvajaju oko 10 KM.
Ista cijena vrijedi i za relaciju Mostar – Ljubuški, iako je Posušje udaljeno oko 50 kilometara, dok je Ljubuški na približno 36 kilometara od Mostara, što dodatno otvara pitanje ujednačenosti cijena. Vožnja iz Čitluka, s druge strane, stoji oko 5 KM u jednom smjeru.
Kad je riječ o Mostaru, iz Mostar Busa podsjećaju kako posljednje povećanje cijena nije novijeg datuma. Karte su korigirane još u svibnju 2025. godine, a od tada, unatoč rastu troškova, novih poskupljenja nije bilo.
"Svjesni smo kako rast cijena goriva predstavlja značajan financijski pritisak na poslovanje našeg poduzeća, ali u ovom trenutku ne razmatramo povećanje cijena karata. Iako su troškovi energije ozbiljan izazov, vjerujemo i nadamo se stabilizaciji tržišta. Naš fokus ostaje na unapređenju kvalitete usluge kroz obnovu voznog parka i digitalizaciju poslovanja, s ciljem podizanja standarda javnog prijevoza u Mostaru. Ovi planovi zahtijevaju značajna ulaganja te njihovu realizaciju planiramo uz potporu Gradskog vijeća i Grada Mostara", poručili su iz ovog poduzeća.
Podsjetimo, tim povećanjem iz 2025. godine vožnja u prvoj zoni porasla je s 1,50 na 1,80 KM, dok karta za drugu zonu iznosi 2,50 KM, a za treću 3,20 KM.
Na županijskim linijama, cijene se kreću od 5 KM za Čitluk, 5,50 KM za Međugorje, pa do 6 KM za Veliki Ograđenik i Hamziće.
Uzimajući u obzir udaljenosti – oko 22 kilometra do Čitluka, 27 do Međugorja i nešto više od 28 do Hamzića – vidljivo je kako su i kraće relacije pratile rast troškova.
No najjasniju sliku daju mjesečne karte. Prema dostupnim podacima Mostar Busa, radnička mjesečna karta za prvu zonu iznosi 60 KM, za drugu 90 KM, a za treću 105 KM.
Srednjoškolci i studenti izdvajaju 45 KM za prvu zonu, 65 KM za drugu i 75 KM za treću, dok umirovljenici plaćaju 20 KM u prvoj zoni, 28 KM u drugoj i 36 KM u trećoj.
Za studente koji svakog tjedna putuju između mjesta studiranja i doma, ovi iznosi nisu zanemarivi, nego predstavljaju stalni trošak. Za sve one koji nemaju alternativu, autobus ostaje jedini način dolaska na fakultet.
Slično je i s umirovljenicima, koji u Mostaru često nemaju drugog izbora nego koristiti javni prijevoz za odlazak liječniku, u kupovinu ili obavljanje svakodnevnih obveza. Uz skromna primanja, i naizgled male promjene cijena za njih imaju znatno veći učinak.
Iako se većina građana i dalje oslanja na osobne automobile, za dio stanovništva koji nema alternativu javni prijevoz predstavlja sve veći financijski teret. Ono što je nekada bilo podnošljiv trošak, danas sve češće postaje dodatni udar na novčanik.
Kod onih koji ga koriste svakodnevno, razlika se više ne broji u feninzima, nego u iznosu koji se itekako osjeti.