Dostojanstvena plaća u BiH? Radnici rade, ali jedva preživljavaju

Kad radnica kaže kako joj nakon računa i hrane ostane tek toliko da preživi, to nije samo problem jedne obitelji. To je društveni signal. Dostojanstvena plaća nije luksuz ni privilegij, nego prag normalnog života, mogućnost da se od rada planira budućnost, brine o zdravlju, školuje djecu i pokriju nepredviđeni troškovi bez zaduživanja.

U Bosni i Hercegovini rasprava o plaćama često se svodi na statistiku, minimalnu, prosječnu i medijalnu plaću. No, stvarni život ne odvija se u tablicama. Odvija se u kućnim proračunima koji pucaju na prvoj nepredviđenoj stavci, u radnim subotama koje spašavaju mjesec i u šutnji ljudi koji ne govore jer se boje posljedica na poslu.

Glasovi radnica i radnika

Da bi slika bila potpuna, potrebno je čuti i one čiji su prihodi najčešće vezani uz minimalnu plaću, posebno u industrijskim sektorima. Zbog rizika od odmazde i pritisaka, izjave se objavljuju anonimizirano.

Radnica iz tekstilnog pogona u Federaciji Bosne i Hercegovine kaže kako radi puno radno vrijeme, ali joj nakon što plati račune i hranu ostane tek toliko da preživi. Dodaje kako, kada se dogodi nešto neplanirano, bilo da je riječ o lijekovima, kvaru ili školi, mora posuđivati novac.

Jedan radnik, odnosno radnica iz sektora kože i obuće u Republici Srpskoj navodi kako je minimalna plaća postala norma. Prekovremeni rad, kaže, često spašava kućni proračun, ali to znači stalni umor i život bez vremena izvan posla.

Radnica iz industrije u Bosni i Hercegovini upozorava kako je najteže to što se ljudi boje govoriti. Kada znaju da im ugovor može biti produžen ili neprodužen, šute i trpe, iako vide da situacija nije poštena.

Zašto je anonimizacija nužna

U mnogim radnim sredinama, posebno ondje gdje sindikat nije dovoljno snažan ili gdje prevladavaju nesigurni oblici zaposlenja, radnici izbjegavaju javno govoriti o problemima. Strah od gubitka posla, degradacije, lošijih smjena ili obilježavanja u kolektivu dovodi do toga da se problemi često rješavaju u tišini ili se uopće ne rješavaju.

Zato je zaštita sugovornika jedno od osnovnih pravila odgovornog izvještavanja o radu. To znači izostavljanje identifikacijskih detalja, izbjegavanje informacija koje mogu otkriti osobu te dogovor oko svake rečenice koja izlazi u javnost.

Što poručuju iz ZORE

Armin Šestić iz Udruge za socijalni, kulturni i kreativni razvoj ZORA ističe kako je ključno pomaknuti fokus s minimalnog kao norme na dostojanstveno kao cilj. Deklaracija o dostojanstvenoj plaći, navodi, traži da dostojanstvena plaća postane mjerljiva kategorija u statistici i okvir u zakonodavstvu, te da se socijalni dijalog vodi na temelju stvarnih troškova života, a ne političkih procjena.

''Dostojanstvena plaća nije privilegij, ona je pravo. Minimalna plaća je zakonski prag, ali dostojanstvena plaća je društveni standard kojem trebamo težiti, jer rad ne smije značiti siromaštvo'', rekao je Šestić.

U praksi to znači da nije dovoljno samo povećati minimalnu plaću bez jasne veze sa stvarnim troškovima života. Dostojanstvena plaća podrazumijeva da se puno radno vrijeme može odraditi bez prisile na prekovremeni rad samo kako bi se pokrile osnovne potrebe.

Regionalna iskustva i pitanje odgovornosti

Slične inicijative postoje i u regiji. One se oslanjaju na metodologije izračuna dostojanstvene plaće i na zagovaranje da država dostojanstvenu plaću postavi kao cilj javnih politika. Novi sindikat iz Hrvatske, kao dio mreže Clean Clothes Campaign, kroz Koaliciju za dostojanstvenu plaću otvara pitanje odgovornosti korporacija i dobavljačkih lanaca te upozorava da nije dovoljno mjeriti samo isplaćuje li se plaća na vrijeme, nego i može li radnik od nje živjeti.

Mario Iveković iz Novog sindikata poručuje kako prihvaćanje minimalne plaće kao mjerila normalnog znači pristajanje na siromaštvo zaposlenih.

''Ako je minimalna plaća mjerilo normalnog, onda smo pristali na siromaštvo zaposlenih. Dostojanstvena plaća mora postati cilj u pregovorima, u javnim politikama i u odgovornosti brendova kroz cijeli lanac proizvodnje'', istaknuo je Iveković.

Ovakav pristup posebno je važan za tekstilnu industriju te sektor kože i obuće. Velik dio proizvodnje u Bosni i Hercegovini uklopljen je u međunarodne lance vrijednosti, gdje pritisak na cijenu često završava pritiskom na radnike. Dostojanstvena plaća zato nije samo lokalna tema, nego i pitanje pravila koja vrijede duž cijelog lanca, od brenda do pogona.

Što bi moralo postati standard

Ako se dostojanstvena plaća promatra kao standard, a ne kao iznimka, razgovor se mora pomaknuti s moralnih apela na konkretne korake. To prije svega znači redovito praćenje stvarnih troškova života u lokalnim zajednicama, uključujući stanovanje, hranu, prijevoz, režije, zdravstvo i obrazovanje, te njihovo pretvaranje u javno razumljivu računicu o tome kolika plaća omogućava dostojanstven život.

Jednako važno je jačanje socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja. Dostojanstvena plaća najčešće se gradi kroz kolektivne ugovore i pregovore koji imaju stvarnu osnovu. Tamo gdje sindikati imaju kapacitet, radnici imaju i veću mogućnost izboriti veću sigurnost, jasnija pravila i pošteniju raspodjelu.

Uz to, nužna je i odgovornost institucija i poslodavaca, uključujući lance opskrbe. Inspekcijski nadzor, jasna pravila o prekovremenom radu i ugovorima te dosljedna primjena zakona predstavljaju minimum. Istodobno, poslodavci i brendovi koji ostvaruju dobit u lancu proizvodnje moraju preuzeti dio odgovornosti za standarde rada i plaća.

Priča o dostojanstvenoj plaći nije priča samo o najnižim primanjima. To je pitanje treba li rad značiti sigurnost, zdravlje, mogućnost planiranja i dostojanstvo. Kada i oni koji su iznad prosjeka osjećaju kako se stabilnost topi pred rastom troškova, jasno je da društvu treba standard, a ne puko preživljavanje od mjeseca do mjeseca, piše Federalna.